Život

Fejkamo ljubav…

No da… taj dan. Valentinovo. Dan zaljubljenih ( i ostale tugujuće rodbine). Komercijalni blagdan onih koji cvijećem i bombonijerom pokušavaju popraviti što su ujebali ostalih 364 dana. Svi glume sreću, a zapravo jedva čekaju da prođe. Neki pak s druge strane fejkaju kojekakve poze, da bi na fejs postavili sliku u kojoj “Dokazuju da ipak imaju nekog na Valentinovo.” Sve skupa – živi cirkus.

Tako bih opisala taj velebni praznik ljubavi. I to ne zato što sam izgubila vjeru u ljubav, a ne, ne. Ljubav je divna. Ljudi su oni koji su problematični.

Ne razumijem poantu skupih večera koje će se otplaćivati na 16 000 rata, poklona, naslikavanja da se svima pokaže kako se jako volite. Zbilja ne kužim. Jeste skupa da se naslikavate i nekome (kog iskreno zasvrbi uho za vas) pokažete kako imate “čarobnu vezu” ili ste skupa jer se (gle čuda, ‘ko bi rekao) volite?

Ako se zbilja volite, onda vam je svaki dan mali praznik a ovaj dan samo šlag na torti. Možda ćete jednostavno uzeti slobodno veče, skuhati nešto fino, naći dobar film, ušuškati se pod dekicu, jedno drugom u zagrljaj i smazati one dvije čokolade koje ste jedno drugom kupili kao znak pažnje.

Zaboravit ćete da postoji svijet. Uživat ćete u toplini doma, dobrom filmu i jedno u drugome. Nećete si stvarati nervozu izlascima na fensi mjesta i troškovima koje si ne možete priuštiti, jer vam je dovoljno da ste zajedno. Vaših milijun slika neće osvanuti na fejsu, jer ćete se zaboraviti naslikavati, a ako i opalite koju fotkicu bit će za vaše i samo vaše oči.

Ako već želite izaći, pa izađite, odite na neku dobru klopu ili neki “srčeka party” a možda i jednostavno do lokalnog birca na pivu. Sve je dozvoljeno, ako je iskreno. Možda svojim fotkama uspijete zavarati svoje dušobrižnike na društvenim mrežama, ali sebe ne možete.

Vi se vraćate doma s tom istom osobom, s kojom fejkate ljubav. Vi morate s njom dijeliti stol i krevet, sve ono dobro i loše. A lošeg bude jako puno, ako nema ljubavi da ublaži.

Sjećam se da sam k’o klinka pitala mamu šta je to ljubav, pa mi je ona mudro odgovorila: “Ljubav ti je vreća dreka s medom premazana. Med poližeš – drek ti ostane.”

Tad mi je to bilo urnebesno smiješno. Sad znam da je to stvarnost, ako kao vrijedna pčelica ne radiš čitavo ljeto da prikupiš meda. Ljubav se istroši. Ljudi se istroše. Promijene. Ne možeš ih kupiti bombonijerom i večerom u konobi kod Pere.  Ne možeš ih kupiti poklonima ni lažnim obećanjima. Ili voliš – cijelo vrijeme, ili fejkaš ljubav za fejs. Nema sredine.

Osim ako nisi netko tko je radije solo nego da sebi laže. Ali u toj verziji te Valentinovo ionako ne zanima jer imaš 28 000 drugih stvari na pameti i vjerojatno pojma nemaš da je dan kupida i srčeka u igri.

A što ako želiš nekog a solo si i to te boli? Nemoj da te boli. Ovo je samo jedan dan u kojem većina dobro glumi. A ti ne želiš glumu, ti želiš ljubav, je l’ tako? Nju nećeš naći na dnu čaše šampanjca ni zamotanu u plišanog medu. Naći ćeš je u nečijim očima i nečijom rukama, nekog običnog manje fensi utorka. Možda u dućanu, a možda i u pošti. Možda u kvartovskom bircu, a možda se sudarite dok ćeš trčati na vlak.

Možda se već dugo i znate ali se još niste skužili. Zato čemu tuga? Kad ono lijepo tek dolazi.

Ako je iza tebe nedavni raskid, onda ti zbilja neću prodavati maglu. Ti dobro znaš da li je taj prekid bio dobar ili loš za tebe. Da li nakon njega dišeš punim plućima ili pokušavaš preživjeti dan po dan. Tebi ne trebaju definicije ljubavi jer dobro znaš što ona je i što definitivno nije. I znam da je ti sigurno nećeš fejkati.

Možda je to zapravo poruka koju imam za sve vas koji me čitate. Znajte prepoznati ljubav i znajte je sačuvati. Dajte joj med koji joj treba da bi opstala. Poštedite je lažnog sjaja. U suprotnom, svjesni ste, da ona neće preživjeti.

Do tipkanja

Zavodnica

Komentari

Neki baner