Cafe

Malo mene…

Vjerovatno nekoga od vas zanima ko vam svakog petka piše “Ljepotu življenja”, pa i evo i mene da se predstavim. Do duše mene ne bi zanimalo ako je to što se čita dobro, pa makar i da je piše sam đavo ili serijski ubica.

Serijski ubica nisam, mada nekad poželim neke ljude da zadavim. Ne pričam to nikome tako da psst. Ni đavo nisam valjda, ali nekad takođe da znam da sjevnem ili se smračim. Rijetko plačem, ali kad to rijetko naiđe može da potraje danima.

U suštini sam sasvim obična žena. Imam nekad neobične ideje ili pitanja ali se trudim da ostanem što ‘običnija’. Personalni sam trener, kako sam već negdje napisala, pred kraj pravnog fakulteta sam znala da nikad u životu neću raditi u struci. Volim sport, dobru knjigu i snažnog muškarca. Ima u meni malog onog staromodnog zamaha, da se zna ko je muškarac ko je žena. Moderno me doba ponekad naljuti posebno kad čekam red kod kozmetičarke, a red je pun savremenih muškarčina počupanih obrva.

Takođe, kad držim treninge nekom baji, a on nikad u životu nije uradio sklek ili čuo za Ronalda. Tad bih voljela da se vrati obavezan vojni rok i da traje makar tri godine.

Vjerujem u Boga, ne vjerujem u Crkvu.

Vjerujem u bezuslovnu ljubav, ne vjerujem u žrtvu. Smatram da je život igra i da u svakom trenutku određujemo pravila kako se nama prohtje.

Vjerujem u karmu kao najvažniji zakon od svih. Sve što činiš biće ti vraćeno. Tebi, ili još bolje – tvojima!

Kad čujem kako svi mrze nepravdu zalažu se za mir u svijetu i gladne u Afriku ospem se sva. Takvi ništa ne čine, samo hejtuju pa ih izbjegavam u širokom luku. Nepravda je po mom mišljenju balans u svijetu. Oni kojma se dešava vraćaju svoje ili nečije dugove i to je tako. Hiljadu puta sam je i sama osjetila, međutim to me ni na tren nije omelo da idem tamo gdje sam kretala.

Volim svoj životni moto ‘Sve je onako kako treba biti’ i u svakom trenutku dobijam potvrde da je to tako!

Nekad volim da pametujem, da filozofiram, da istražujem granice nečijeg strpljenja, ali sam žena pa mi se sve prašta.

‘Ljepotu življenja’ sam počela pisati, kad sam osvojila jednu od nagrada za tekst na ovom portalu. Znam koliko sam se trudila i koliko sam je željela, pa me sad tako nervirate kad se prijavljujete, a ne znate ni same što ste htjele reći. Imate temu a pišete o svemu samo ne o tome. Čast izuzecima koji su slali nevjerovatne tekstove, mala književna remek-djela. Sve što želite biće vam dato. Samo je poenta da znate zašto to želite i što će vam koji djavo ‘to’?

Dugo sam pisala poeziju, pišem i sad ponekad. Po mojoj kolumni vidite i sami kako sam koje nedelje u kakvom raspoloženju. Ljudi koji me poznaju tvrde da mi se sve čita iz očiju i da sam kao otvorena knjiga. Ne smeta mi, volim jednostavne ljude. Volim mir u svakom odnosu povjerenje i poštovanje. Ništa drugo i ne priznajem za odnos. Ježim se od žena koje trpe sve i svašta, ostaju u nekakvim nenormalnih odnosima prave od sebe žrtve i još vjeruju da vole. Za takve nemam razumijevanja, ali nemam ni ništa protiv. To što žele imaju. Ko god želi da bude jadan tužan i sumoran može slobodno što se mene tiče.

Ja jedino što istrpim u svojoj vezi je gledanje utakmica Liverpula po devedeset minuta, ali onda narednih devedeset… Neću vam otkriti zašto ih trpim!

Volim kompromis u svakom pogledu. Volim ljude koji imaju stav i koji vjeruju u sebe. Samosvjesni ljudi su ujedno topli ljubazni i puni razumijevanja i empatije. Ne pričam o nadrndanim kretenima koji svoje komplekse čuvaju iza pojma ‘samouvjeren’.

Na kraju, volim život! Mislim da ga volim više od ičega na svijetu. Ujutro se znam zahvaliti na novom danu, uveče takođe. Volim dinamiku mojih dana, volim to što radim ono što me čini srećnom i što njeguje moju strast.

Nije uvijek bilo tako , ali kad jednom osjetite na svojoj koži da možete sve što poželite nikad više vam neće pasti na pamet da živite prosječno.

Vaša Jo ❤

Komentari

Neki baner