Život

Strah me je…

Priznat ću vam nešto, jako se bojim onih ljudi koji kažu da ne piju kavu i to ne mogu da razumijem nikako. Kako može netko da ne pije kavu? Tri puta u životu pila sam kavu sa osobama koje se pile čaj ili sokić i nisam se osjećala nimalo ugodno. Nisam mogla ni da se opustim jer su te osobe bile ukočene, daleke, previše “fine”.
Volim osobe koje se vole iskreno smijati i ispijati kavu. Volim piti bilo koju vrstu kave. Tursku pijem bez mlijeka, a sve ostale s mlijekom. Ma uopće mi nije važno koju ću piti, samo neka miriše na kavu, jer onaj miris kave te razdraga, raspriča, razveseli i razbudi. Nekada te i rastuži, ali i to je ok, jer shvatiš da ti netko nedostaje s druge strane stola, da te nasmijava ili jednostavno sasluša. Kava povezuje ljude. S kavom sve započinje. S njom započinju jutra, ljubavi, razgovori. Ona i sastavlja i rastavlja, ali uvijek te koncentrira na ono bitno.
Od malih nogu mamio me miris kave, ali roditelji kao roditelji, plašili su me da će mi naresti brkovi i rep ako je budem pila. Pred njima je nisam pila, ali sam kod babe Danice, dede Stipe i mamine tete Rade je ispijala svaki dan. Kofrčila sam se k’o velika. Prebacivala sam nogu preko noge, miješala sa žličicom kao neka mala dama, otpijajući gutljaj po gutljaj. Samo mi je nedostajao šeširić i cvijetna haljinica. Uživala sam sa njima. Djed je pušio, pa sam s njim, kada sam bila sedmi razred, zapalila prvu cigaretu. Umalo se ugušila nisam povlačeći taj dim. Kasnije sam već ufrštuljila kako to ide, pa sam uz kavu, redovno dobivala po jednu cigaretu.
Teta me naučila praviti tursku kavu kada sam bila treći razred osnovne škole. Nikad neću zaboraviti taj dan i onu radost kada sam stojala uz stari smederevac čekajući da “ushine”, a da brzo sklonim kako ne bi pokipjela. Od tog dana, dok god su bili živi, kada bi bila kod njih, ja sam zalijevala kavu.
Da moram, nikada ne bi mogla dovoljno dobro opisati te dane provedene sa njima. Jedino što mogu reći je da mi strašno nedostaju one kave s njima.
Volim da kažem kako svaki gutljaj kave ima svoju priču. Recimo, ujutro kada se probudim, s prvim gutljajem razmišljam koliko gutljaja će mi trebati da rastvorim ove male oči. S drugim gutljajem kave pomislim na njega i zapitam se da li spava ili i on možda ispija kavu kako bi se razbudio. S trećim gutljajem zapitam se šta rade moji kući. S petim gutljajem razmišljam šta ću praviti za ručak. Sa šestim gutljajem razmišljam koliko gutljaja još imam, dok ne završim s kavom. Sa sedmim gutljajem psujem na sebe i govorim si da srknem odjednom ostatak i da se konačno pokrenem. :DLjudi te pamte po kavi, a i ti pamtiš ljude po kavi. Ja uvijek, kada sam u Hercegovini, naručim bijelu kavu. Naša bijela kava u Europi je kava s mlijekom, to sam naučila nakon što sam ispila pola litre mlijeka (bijelu kavu). Što se turske kave tiče, tata voli jaku tursku kavu, s dosta kajmaka, isto kao ja.
Mama ne voli jaku i ne voli kajmak, a baba Zlata voli s malo kajmaka, a da nije nejaka. Znači, ti od jednog ibrika kave, moraš pogoditi svima kako vole. Nakon što napravim kavu, promiješam kajmak i ostavim koju minutu da se, kako baba voli reći “stinja”. Najviše kajmaka ide tati, meni malo manje nego njemu, a babi ono što ostane. Prvo sipam kavu tati, pa babi, pa meni i onda tek mami. Mami ne sipam punu šalicu jer ona voli da doda malo mlijeka. Vidite? Svi zadovoljni i svima pogođeno.
Znate šta me oduševilo? Uvijek na dolasku u Austriju i po povratku kući svratim u Ljubljanu. Stalno idem u isti kafić i uvijek naručim kavu s mlijekom. Zadnji put kada sam svratila nisam ni naručivala, konobar mi je donio kavu s mlijekom. Dobro, i ja sam radila kod tate u kafiću, i kako bi tko ulazio na vrata, već sam znala tko će kakvu kavu, ali ovdje je zanimljivo to što u Ljubljanu svratim svako tri mjeseca. Shvaćate me? Nisam tu svaki dan, niti dva puta tjedno, ni niti jednom mjesečno, nego svako tri mjeseca i upamtili su kakvu kavu volim.
Kava te nekako karakterizira. Ako te ja vidim da piješ čaj i da samo čaj piješ, nećeš mi se svidjeti i neću opet poželjeti da pijem s tobom kavu dok ti očajavaš, jer nemamo ni sličan karakter i ne znaš se smijati glasno kao ja, i nisi opušten kao ja, i gledat ćeš me čudno. Ljudi koji piju kavu su puno opušteniji, ja vam kažem. Na stranu oni koji zbog zdravstvenih problema ne mogu da je konzumiraju, a htjeli bi, iako ne sumnjam da ponekad i oni zarizikaju, ali vi koji možete da pijete, a jednosavno nećete, e vas ja ne kontam. Vi ste meni čudni i ja se vas plašim. Kako možete sebi dopustiti da propuštate onaj okus i miris kave? Kako?
Ako ovdje ima takvih, voljela bi da mi netko objasni kako se živi bez kave? Ako dobijem logičan odgovor, a ne osjetim ukočenost, svečano obećavam da ću se prestati plašiti ljudi koji je ne piju.
Lijep vam pozdrav do iduće subote! Idem sada, da mi se kava ne hladi! 😉
Vaša Daša

Komentari

Neki baner