Život

Sujeta…

Svi smo dobri. Svi smo divni i krasni. Pomažemo drugima, suosjećamo se s njihovim bolom, dijelimo njihovu tugu. Čak i sebe žrtvujemo da bismo pomogli drugima. Ne lažemo, osim kad baš, baš moramo, a to je opet za opće dobro. Ne ogovaramo druge. Živimo svoj život i ne miješamo se u tuđe. Da, neki drugi se miješaju u naše i prave nam razne zamke. To su neki zli ljudi kojih je jako malo na ovom svijetu jer smo mi ostali jako dobri. Takve mi ignorišemo i ne vraćamo im istom mjerom jer smo, ponavljam, jako dobri. Čisti smo, neiskvareni, iskreni.

Shvatili ste, ništa ovo nije tačno jer da jeste svijet bi bio jedno divno mjesto, a nažalost nije. Nažalost, živimo u svijetu u kojem je briga za drugog svedena na minimum, u svijetu u kojem su nas naši problemi, naši uspjesi, toliko zaokupili da ne vidimo dalje od nosa. Ne čujemo krik drugog, poziv u pomoć, ne vidimo suze, ne osjećamo tuđu bol. Nemamo vremena za to jer gledamo samo u jednom pravcu. Gledamo samo u pravcu koji nas vodi do našeg nekog uspjeha. I nemamo se vremena osvrnuti oko sebe i pogledati druge. Oslušnuti njihove potrebe i pružiti ruku. A li zašto onda tvrdimo da smo dobri? Zašto svi tvrdimo da mrava ne bi zgazili?

Zašto svi o sebi samo najbolje govorimo i mislimo. I što je najgore stvarno to mislimo o sebi. Ne pretvaramo se, ne lažemo da smo najbolje duše na svijetu, već smo uvjereni da je to tako. Zašto? Razmišljala sam o tome i došla do jednog zaključka. Sujeta. Čuli ste za sujetu. Eh ona je glavni krivac i za našu zlobu, sebičnost i pokvarenost. Jer svi smo dobri dok nam sve ide na ruku. Dok sve ide onako kako nam odgovara. Dok je nama dobro. Tad smo spremni i drugima pomoći, ako naravno sami zatraže pomoć jer se drugačije ne bismo sjetili. Dat ćemo neke mrvice u vidu pomoći, ali će u našim očima ta pomoć biti velika ko kuća. Prijat će našem egu pa ćemo se osjećati kao da sam svijet popravljamo i da samo zbog nas tako dobrih, on nije potpuno propao. I sve je dobro, mi smo dobri dok nas ne dirneš. Diraj ti tamo koga hoćeš, nabijaj ga na kolac ako hoćeš, baš me briga, ja živim svoj život i imam svoje probleme, i nije me briga. Ali dirni mene i vidjet ćeš. Kaži mi samo nešto što ne prija mom egu ili što ću ja pogrešno razumjeti i ja ću se pretvoriti u krvoločnu zvijer. Dirnuo si mi u suejtu. Ona se probudila, boli, vrišti, traži osvetu. Traži da vratim milo za drago. Zbog iste te sujete i ljubav boli. O momku ili djevojci s kojima se zabavljamo pričamo najbolje do trenutka kada nas zamijene drugima. Tad postaju najgori na svijetu. Jer ne boli nas što smo mi njih izgubili koliko nas boli što smo zamijenjeni. Što je tamo neka drugi možda ipak bolja od nas. Što je dobio nešto što smo mi željeli i što je po našoj računici trebalo biti naše.

Zbog iste ste sujete postajemo i ograničeni. Ne slušamo tuđa mišljenja, ne prihvatamo savjete, ne priznajemo pogreške, jer pobogu ja sam uvijek u pravu, ja znam najbolje. Kako ti možeš misliti drugačije? Kako možeš reći da nisam u pravu i da griješim? Zbog iste te sujete koja dovede do ograničenosti, postanemo i slijepi. Svijet nam postaje crno-bijel. Ili jeste ili nije. Nema između. A ima, uvijek ima između. Uvijek trebamo pogledati i drugi stranu medalje jer ona postoji. Istina nikad nije samo jedna. Stvari nisu samo crne ili bijele, jer postoji još toliko boja i nijansi. I nadam se da će se svi pronaći u ovom tekstu, jer sujeta živi u svima nama. Samo je razlika u tome koliko ju je ‘ko uspio ukrotiti, utišati. Jer kod nekog vlada, nekog vodi, a kad nekog čuči i čim se uspravi on je uhvati za gušu i natjera da šuti da bi mogao misliti glavom i srcem. Jer kad ona zaurliče zagluši ti sluh i zatvori vidike. Zato pametni, i izgrađeni, samosvjesni ljudi sujetu drže pod kontrolom. Ali takvih je malo. Jer pobijediti sujetu znači pobijediti sebe, proširiti vidike i gledati obje strane medalje. S druge strane, ako je oslobodiš i pustiš da vlada, učinit će te svojim robom, slijepim, gluhim i ograničenim.

Ilda Dedić

[email protected]

Komentari

Neki baner