Život

Jedna nevjera zauvjek otjera…

»Vjevericom???« prekine ga Zelenko.

Žan-Žak ništa nije rekao: samo je pognuo glavu među krila jasno dajući do znanja da je zeko pogodio.

»K-k-kako si znao?« upita ga dabar.

»Pa rimuje se«, odgovori Zelenko. »Ne sa pticom već sa vjevericom. Rima štima.«

»J-j-ja bih rekao sa ž-ž-žabicom!«

»Žabicom?! Nemoj pretjerivati, Dabar Hrabar, kako bi se uopće ptica i žaba mogli poljubiti? I ovako mi je teško zamisliti njega s tim špicastim kljunom i vjevericu s ona dva istaknuta zuba. Ne znam kako bi se ijedna životinja sa takvim smiješnim zubima mogla ljubiti, nema šanse!«

Dabar je taman htio natuknuti da i zec ima iste takve smiješne zube i zanimalo ga je kako se onda on ljubi. Na kraju, ima ih i dabar. Međutim, na grani iznad njih je Žan-Žak već počeo nešto govoriti Ceciliji, pa ga nije bilo pristojno prekidati.

»Ispričao sam se već stotinu puta,

Dokle ćeš na mene biti ljuta?«

Zlatna vuga je šutjela.

»Znam da nisam smio, znaš da nisam htio.«

Sada je mrdala glavom lijevo-desno ne vjerujući da je mogla zaboraviti tako nešto. Upravo ju je ta čvorkova avantura otjerala u novu, opasniju avanturu koja ju je umalo koštala života – ka sjeveru za koji nije stvorena. No put prema jugu sa ostalim pticama iz jata za nju bi bio ponižavajući, jer svi su znali što se dogodilo. Koliko god se Cecilija trudila pokušavajući sakriti taj nemili događaj, istog je trena cijela njihova šuma brujala o tome. Tako to ide sa slavom i zvjezdanim statusom kojeg su ona i Žan-Žak uživali ne znajući za jedan mali nedostatak takvog javnoga života: vrlo malo toga ostaje privatno, a najintimnije stvari nikada.

»Neće se ponoviti nikad više,

tijelo mi samo za tebe diše!«

Cecilija je i dalje razmišljala o svemu dvojeći oko svega. I prije je Žan-Žak znao zastraniti – vjernost mu nije bila jedna od boljih osobina. No sada se čini nekako iskren, možda doista tako i misli! Ipak je došao po nju umjesto da ode s ostalima na jug. Možda mu treba pružiti još jednu šansu, ovaj put posljednju. Danima ju je tražio – to sigurno nešto govori. Tko zna kako je on preživio noć. Tko zna…

»Oprosti mi molim te,

Zauvijek volim te!«

»Oh… Žan-Žak!«

I opet mu Cecilija poleti u zagrljaj čineći Elvisa još nesretnijim. Jadan je djetlić jedva čekao završetak ove tužne priče i sumornog dana koji je, na njegovu žalost, tek započeo i tko zna kakve još zamke skrivao u sebi. Sjetivši se toga, Elvis poprimi još zabrinutiji izraz lica i krene polako prema svojoj rupi.

Zelenko to nije primijetio:

»Gle, opet im se grle krila. Fora.«

Tada Žan-Žak pomiluje Ceciliju po obrazima i, u svom stilu, kaže:

»Pred nama je put dug,

krećemo na topli jug!«

Potom se okrene i sleti ravno pred Zelenka koji to nije očekivao pa uzmakne za korak.

»Vidiš glodavče«, obrati mu se čvorak, »ti mi se činiš kao životinja od posebne važnosti.«

»Ja to i jesam!«

»Dostojan prenošenja mojih uzbudljivih pustolovina i ljubavnih avantura«, nastavi ptica. »Dobro me slušaj, jer je ovo što ću ti sada reći od životne važnosti za sve životinje u ovoj maloj i neuglednoj šumi: svi žele znati moju priču, moju tajnu i tajnu mog uspjeha!«

»Sav sam se pretvorio u uho«, kaže mu napeti zec kao da to nije bilo očigledno.

»Vidiš«, šapne mu Žan-Žak u uho stavivši krilo preko njegovog ramena, »sigurno se pitaš kako sam preživio noć. E pa… nisam je proveo sasvim sam…«

Za to vrijeme, Elvis je stigao do ulaza u svoju kuću. Spremi se zakoračiti u nju, ali iznenada osjeti toplo i meko pernato krilo kako ga hvata za rame. Okrene se i nađe oči u oči sa Cecilijom koja je stajala tako blizu da su im se kljunovi gotovo dodirivali.

»Ja…«, prozbori ona, »žao mi je…«

Djetlić je pokušao nešto reći, no riječi jednostavno nisu izlazile van. Možda je i bolje tako jer nije imao pojma što se u takvoj situaciji uopće treba reći.

»Stvarno mi je žao…«

Riječi ga i dalje nisu slušale.

»Želim ti samo zahvaliti što si mi spasio život. Brinuo si se za mene cijelu noć, osjetila sam to. Nisam mislila da će ovako ispasti, ali moram poći s njim. Hvala ti na svemu.«

Još dok je to izgovarala, nježno prisloni kljun na Elvisovo lice i poljubi ga – tek tada je djetlić ostao potpuno bez riječi.

»Znaš«, nastavi Cecilija, »moram se vratiti svome jatu. Žan-Žak i ja… Komplicirano je… On me voli…«

Kad bi samo znala koliko ju je Elvis volio, usprkos njenom ponašanju i svemu što su njegovi prijatelji mislili o njoj. Uključujući i njega samog: u početku mu je neopisivo išla na živce svojim nadmenim držanjem i, posebno, melodičnim pjevušenjem, no to je brzo nestalo. Te noći ju je promatrao sasvim drugim očima i u tako kratkom vremenu se zaljubio u nju više nego što bi je itko drugi kroz cijeli život mogao zavoljeti, neusporedivo jače od nekog ružičastog čvorka! Iz ljubomore se rodila prava pravcata ljubav.

»Moram poći«, tiho mu kaže Cecilija ne znajući ništa o tom.

Sven Hrastnik

Komentari

Neki baner