Život

Životna borba…

“Prema dosadašnjim nalazima, moguća je kanceroza. U najboljem slučaju predkanceroza. Dok sutra ne dobijemo nalaz sa patohistološkog, ne znamo ništa sigurno, je li došlo do metastaziranja ili će nalaz pokazati in situ. Imate li pitanja?”

“Hoću li živjeti?”

“Gospođo, pričekajmo do jutra. Dođite na odjel sa nalazom, pa ćemo prodiskutirati opcije.”
Imam 36 godina. Singl sam mama. I nemam vremena za ovo. Nemam volje za pustiti tu riječ u svoj životni sustav i početi se adaptirati na nju i sve što ona nosi. Bojim se. Ali još uvijek izdaleka.
Sad čekam. Jutro.
Naravno da sam na vratima patohistološkog puno ranije od početka radnog vremena. I naravno da prva dobivam nalaz. U plavoj koverti. Pitam doktoricu za rezultat.
“Obratite se liječniku na odjelu. On će vam sve reći.”
“Hvala. (I nemojte se nikad naći u ovakvoj situaciji.)”
Od laboratorija do odjela više puta čitam nalaz natipkan preko cijelog lista. Ni ono najjednostavnije ne razumijem. Opet se bojim. Samo ovaj put izbliza. Tu, u središtu života. Liječnik tek dolazi na odjel. Ima kolegij, jutarnju vizitu, žurne slučajeve. Ja sjedim. I držim u ruci ruku u kojoj je nalaz. Obamrla je. Liječnik me poziva da uđem na odjel. Ne govorim ništa, samo mu pružam nalaz. Sljedeće što znam jeste da me zagrlio. Samo što ne znam zašto. Shvatila sam kad mi je dao pet.
Nije kanceroza. Ali nije baš ni da je sve u redu.  Slijedi mi operacija i doživotna kontrola. Žena sam sa potencijalnim žarištem raka. Imam 36.
Neću vam pisati da se kontrolirate. Kod ginekologa, kirurga… To znate. Znate i to da sve radite prvenstveno za sebe i svoje ljubljene.  Želim vam reći, napravite to za još jedno svitanje, jedan zagrljaj ili još jedan dobar sex.
Ja jebeno trebam i volim život. I to poprilično jebozovno.
 

Komentari

Neki baner