Život

Budi igrač a ne igračka!

Vrijeme je odricanja, a ja sam se eto odrekla ljudi koji crpe moju energiju, pa mi ju onda vraćaju, pa crpe i tako u krug × 1 000 000. Odrekla sam se ljudi koji mi lijepo sve upakiraju, pa mi javno poklone pregršt crnila, omotanog u bjelinu.

Ne volim ljude sa maskama, a srećem ih često. Nekada se zaprepastim i zapitam s kim sam to uopće razgovarala, kome sam se povjeravala, koga sam to voljela? – toliko se zgrozim da samo nestanem bez riječi. Nekada sam znala oprostiti, zaboraviti, zaliječiti i ostati, a sada više nemam snage. Umorna sam za pravdanja i objašnjenja. Stalne prepirke, oproste, prepravke i pomirenja.

Prije sam tako lako prelazila preko puno većih i težih situacija i pravila se kao da se ništa nije dogodilo, da sada samu sebe iznenađujem kako reagiram na sitnice. Valjda samo želim spriječiti “završni udarac” koji bi zasigurno uskoro zadobila. Od sitnica sve počinje. Koliko god me sitnice razvesele, toliko me i povrijede. Jednako. Odlučila sam da svima sve oprostim, ali ne i da zaboravim, jer želim da si osiguram mir u duši, a mir u duši postići ću tako što ću se udaljiti od osoba koje me sitnicama obeshrabre, ponize i naljute. Koliko god bila čudna ova moja odluka, ima smisla, jer ako nastavim druženje, s takvim osobama, sasvim sigurno znam da će uskoro da ponove nešto slično i da mi u srce unesu nemir, a volim kada sam smirena i sretna. Ne želim se svako malo rastavljati i sastavljati. U svakom tom rastavljanju jedan dio mene se negdje izgubi.

Umori se čovjek od toga. Umorna sam od lažne skromnosti, riječi ljubavi, i silnih podmetanja. I kada saberem sve, svi su bili tu iz neke koristi, nitko zapravo nije bio iz ljubavi. Da je ljubav bila u pitanju, nikada me ne bi povrijedili.

Možda bi jednom – slučajno. Možda bi i ja jednom – slučajno. Uzastopno povrijeđivanje, i tvoje stalno opraštanje, tebe dovodi do ludila, a njih do pobjede u kojoj uživaju, s kojom se uzdižu i hrane. Postaješ ona kazališna lutka na koncima s kojom se poigravaju dok im jednom ne dosadiš i samo te šutnu i krenu u potražnju nove. Uvijek sam pazila da ne povrijedim, jer užasno loše se osjećam ako je netko loše zbog mene, pa taman da je zasluženo, brzo to preokrenem i samo kažem: “Ma nema veze, zaboravi!”.

Ja oprostim i zaboravim, ali taj netko ne zaboravi da lako oprostim, pa uskoro sve lijepo ponovi i nauči tu moju dobrotu lako da koristi.

Naivna sam. U toj svojoj naivnosti vjerujem svima, i u svima vidim dobro, i onda se začudim kada mi netko podmetne nogu. Nakon što se podapnem, padnem i prokrvarim, samu sebe uvjerim da je bilo slučajno, jer nemoguće da postoji netko tko hoće s namjerom da te povrijedi.

Onda uskoro shvatiš da postoje zli ljudi, jer se podapnes o tu istu nogu i otvoriš širom oči. Kada dođeš do te spoznaje, samo se okreneš i odeš.

Znaš da, ako bilo što kažeš, opet ćeš nasjesti. Mrziš sebe zbog te svoje dobrote, a ne znaš drugačije, iako si masu puta pokušala. Znaš da je ta dobrota u tebi prevelika i da ćeš opet u njima tražiti tračak svijetlosti, samo da onu tamu koja izbija iz njih prekriješ. Zakamufliraš. Ako samo trenutak duže ostaneš, ako samo poslušaš riječ, pokleknut ćeš! Zaboravit ćeš, na osnovu jednog osmjeha, koji zatitra na usnama, preko puta tebe, i onog glumačkog pogleda koji govori “Stalo mi je!”, svaku grubu riječ i svaku suzu, koja ti se skotrljala niz lice, zbog tih sitnica, koje su nekada pogubne. Ne budi naivna. Ne opraštaj lako! Ako naučiš ljude koje voliš na to, onda budi spremna da ćeš često da se rastavljaš, gubiš i sastavljaš. A da li je vrijedno? Budi sebi dosljedna! Cijeni se! Ne dopusti da te gaze. Iako nisi takva, nabaci na lice bezobrazno-umišljenu masku, izoštri pogled i sudjeluj u maskembalu, jer samo tako nitko te neće povrijediti. Ljudi bježe od osoba sa uzdignutim glavama, a trče onima u čijem pogledu i osmjehu nanjuše dobrotu. Trče da se poigraju.

Budi igrač, a ne igračka!

Danijela Luburić

Komentari

Neki baner