Život

Malo drugačiji putopis…

Po službenoj dužnosti na mjesto polaska autobusa dolazim nekih 45 minuta ranije. Grupa se polako okuplja i prije zvanično dogovorenog vremena, vozači su tu tačno na vrijeme. Mnogi od vas su ne jednom išli na grupna agencijska putovanja i vjerovatno iskusili frustracije koje pojedini ispoljavaju, što na agencijskom osoblju, što na ostalim putnicima. Uz koju „varnicu“ situacija se brzo smirila i poveo sam još jednu grupu prema Veneciji, ni sam ne znam koju. Početak putovanja, osim uvodnog govora, služi i za prvi dojam, kako za putnike o mojoj malenkosti i vozačima, tako i meni za „procjene“ potencijalno „teških“ osoba. Inače, čisto informativno, umor od vožnje ponekad može učiniti da se ljudi „povampire“. Srećom, na ovom putovanju to nije bio slučaj.

Tokom upoznavanja s grupom pažnju mi je privukla mlađa saputnica koja je putovala u društvu svoje majke (iako se više ponašaju kao prijateljice što mi je ono totalno super). Komunikativna, raspoložena za putovanje, na momente čak i hiperaktivna. Noćna vožnja do Lido di Jesola, gdje većina grupa odsjeda kada ide u Veneciju, protekla je bez problema. Po dolasku u hotel, stari dobri Talijani. Nepoštivanje dogovorenog vremenskog okvira, kreativni nered u kojem se samo oni snalaze i loš engleski. To bi bilo to. Ukratko. Sve detaljnije bi uzelo više prostora od ovog, rekoh malo drugačijeg, putopisa.

U priču se iznenada uključila već spomenuta saputnica i tečnim italijanskim jezikom „prozborila“ koju riječ sa gospođom na recepciji čiji je izraz lica odavao iznenađenje ravno susretu sa pokojnom prababom. Nakon kraće rasprave i nešto dužeg čekanja na sobe konačno smo došli do istih i zaputili se prema brodu.

Putovanje od luke Punta Sabbioni traje 30-40 minuta, zavisno od vremenskih uslova i tipa brodice, a pruža veoma lijepe prizore venecijanskog arhipelaga i malih otoka koji su poput bisera rasuti morem koje okružuje centar nekada najmoćnije pomorske sile svijeta. Po dolasku na otoke i iskrcavanju nećete dugo šetati do prvog zanimljivog objekta.

Santa Maria della Pieta je mjesto gdje je svoje prve note odsvirao veliki Antonio Vivaldi. U neposrednoj blizini crkve nalazi se i statua Vittoria Emanuellea II., prvog vladara ujedinjene Italije te nadaleko poznati Most Uzdaha. Slavni „most“ ustvari je tunelčić preko jednog od 120 venecijanskih kanala koji povezuje zgradu suda i nekadašnji zatvor sa Duždevom palatom, višestoljetnim sjedištem vladara Mletačke Republike, a naziv je dobio po pričama da su na tom mostu zatvorenici uzdisali pred izvođenje na pogubljenje, znajući da zadnji put vide sučeve zrake i plavo nebo.

Duždeva palata, maloprije spomenuta, upravna je zgrada i dom mletačkih vladara kroz stotine godina, te jedan od najljepših primjera talijanske gotike. Pored palate se mora proći, sa dvije strane, kako bi stigli do trga Sv. Marka, nazvanog prema veličanstvenoj i raskošnoj katedrali koja nikoga, ali apsolutno nikoga, ne može ostaviti ravnodušnim. Freske i dekoracije na fasadi prelijepog zdanja pričaju svoju priču milionima turista svake godine. Odmah do katedrale nalazi se zvonik Sv. Marka, takozvani Campanile. Sa 99m visine najvisočiji je toranj u Veneciji te mjesto na koje se svakodnevno penju stotine turista kako bi uživali u pogledu na arhipelag. Prostrani trg kojim dominiraju katedrala i toranj, od ranih jutarnjih pa sve do večernjih sati prepun je turista. Sa preostale tri strane okružen je takozvanim prokurativama, zgradama u kojima su svoj posao obavljali Mletački državni činovnici. Na trgu se nalazi i dobro poznati astronomski sat star nekih cca 450 godina, a prolaz ispod sata vodi vas u labirint Venecijanskih ulica.

Venecijanskih ulica, inaće, ima preko 2000, a na relativno malom prostoru na kojem je zbijen veliki broj zgrada njihova ukupna dužina prelazi 200 kilometara. Neke su toliko uske da može proći samo jedan čovjek. Zbijene zgrade, mali trgovi koji vas iznenade i stare kuće i palate kojih u Veneciji ima na pretek, ovaj grad čine kamenim svjedokom istorije nekada najveće trgovačke i pomorske sile tada poznatog svijeta.

Kroz uske uličice došli smo i do mjesta gdje smo obavili kupovinu suvenira, a dalje nastavili prema Rialto mostu, najpoznatijem mostu Venecije i još jednoj lokaciji na koju se svakodnevno „sjate“ gomile znatiželjnih turista. Uslijedilo je slobodno vrijeme i moje upute putnicima o lokacijama za hranu, kafe, wc i sve što ostalo što treba jednom turisti na putovanju.

Moja saputnica, prilično razgovorljiva, u startu mi je dala do znanja da nema namjeru provesti slobodno vrijeme sjedeći negdje. Ostavivši ostatak grupe iza (te njenu majku u potrazi za shopingom), sa svojim iznenadim društvom sam se zaputio prema zabačenijem dijelu grada i još jednom od mostova koji daje jako lijepu poziciju za slikanje. Šetanje je, uz ugodan razgovor, kratko trajalo, a na mostu se nismo previše zadržali.

„A tamo?“ , upitala me je, gestikuliurajući glavom prema labirintu uskih uličica koji je počinjao nedaleko od nas. Odgovorio sam da tu nema ništa previše zanimljivo s turističke strane i da u taj dio grada nisam previše zalazio. Bez da sam stigao dovršiti misao, gluho bilo rečenicu, našao sam se tumarajući uskim i zapetljanim ulicama većinski stambenog dijela Venecije. Lutali smo, tumarali, tu i tamo bi nas iznenadio pokoji trg ili tipična italijanska kamena terasa. Razgovor je već odavno bio opušten, daleko od onoga što možemo nazvati službenim. Lutanje kamenim uličicama i traženje puta prema poznatim dijelovima grada prekinuo je momenat u kojem nailazimo na zanatsku radnju u kojoj se prave dobro poznate venecijanske maske. Kroz staklo izloga posmatrali smo starog majstora koji je tek započinjao svoje buduće remek djelo, a publika koju smo nas dvoje činili ispred izloga njegove radnje nije mu bila ni najmanje interesantna. Na momenat sam skoro zaboravio da sam zapetljan u labirintu uskih uličica, a zatim nastavljamo dalje. Nakon kratke šetnje sam, nevoljko, svojoj saputnici priznao da, bez obzira što znam gdje sam, barem okvirno, veze nemam kako doći nazad do trga Sv. Marka, kojem smo već bili, takoreći, iza leđa.

Avanturisticka facijalna ekspresija moje saputnice nije bila čak ni flegmatična već je odavala i svojevrsno uzbuđenje.

Činjenica da apsolutno nije imala pojma gdje se nalazi nije predstavljala nikakav problem. Uz ugodan razgovor smo nastavili lutati poznatim i nepoznatim ulicama i na kraju se, naravno, snašli. Ostatak putovanja protekao je u najboljem redu, a od tog puta svaka Venecija me podsjeti na pomalo hiperaktivnu saputnicu koju sam tada upoznao.
Dobro, nije da se baš nikad više nismo vidjeli, bilo je kafi, piva, a također sam siguran da će ovo pročitati. I prepoznati se.

Igor Porobija

Komentari

Neki baner