Život

San o slobodi…

Poželim ponekad biti slobodna. Slobodna poput vjetra. Slobodna poput moje sugrađanke Fadile koju svakodnevno srećem na ulici. Nosi za sobom veliki ceker pun dronjaka koje nađe u kontejneru ili ko zna gdje. Kad se umori ili kad joj se prohtije spusti ih i sjedne na pločnik. Ima i neku drvenu stolicu brz naslonjača. To je sav njen namještaj. A gdje je spusti, tu je njen dom.

Fadila ne sjedi ispružene ruke, ne zaustavlja prolaznike na ulici i ne traži ništa. Ona samo sjedi i šuti. Ako je bezobrazni prolaznici zadirkuju uzvrati rafalom psovki i opet šuti. Dam joj ponekad marku. Ona otvori dlan, ja šuteći spustim marku, ona kratko pogleda i nasmiješi se. Ako joj dam dvije, ona razvuče osmijeh od uha do uha i sva ozarena ostane da me blagosilja. A ja odem u razmišljanju kako je nečija sreća jeftina, a nečija skupa. Poželim da i moju sreću mogu kupiti dvije marke. Stegne me nešto u grudima jer se moje lice ne bi onako ozarilo ni da sam na dlanu vidjela i dvije hiljade. Možda bi me samo bacile u brige kako da ih najbolje potrošim. A Fadila zna šta će s te dvije marke. Čim skupi za kutiju cigareta, kupit će ih na prvom kiosku i zapaliti na sred pločnika usprkos negodovanju mnogih jer joj novac daju za hranu ne za cigarete. Ali Fadilu nije briga. Fadila ne zna da sakrije, ne zna da laže.

Ona nije pokvarena. Nije licemjerna. Ona ne glumi da novac koji dobije na ulici troši samo na hranu. Ona živi u svom svijetu, a ja se često pitam kakav je to svijet. Je li bolji ili gori od mog? Trebamo li mi žaliti Fadilu ili ona treba žaliti nas? Fadila je slobodna, mi nismo. Okovani smo lancima ambicije, dokazivanja i pokazivanja. Okovani smo lancima očekivanja naših i tuđih. Okovani smo strahom. Strahom od osuđivanja, strahom od gubitka, od neimaštine, od poniženja, od razočarenja. Okovani smo ljubavlju. Okovani smo mržnjom. Okovani smo osjećajem grižnje savjesti. Osjećajem dužnosti i zahvalnosti. Živimo slobodni, a okovani. Živimo slobodni, a nikad slobodu nismo osjetili.

Ne znamo šta je sloboda. Fadila zna. Poželim biti slobodna poput Fadile. Poželim ujutro ugasiti alarm i nastaviti spavati, te prespavati i cijeli dan ako mi se prohtije, bez grižnje savjesti i straha od posljedica zbog svih obaveza koje nisam za taj dan obavila. Poželim uzeti sav novac s računa i otputovati negdje i potrošiti do zadnjeg novčića bez razmišljanja o režijama i svim drugim računima koje trebam poplačati Poželim istresti rafal psovki na bezobrazne ljude i poslije samo ušutjeti bez žaljenja jer sam ispala neodgojena i nekulturna. Poželim da ljudi oko mene ne očekuju najbolje. Poželim da ne očekuju ništa. Poželim da i ja ne očekujem od njih ništa jer bih manje bila razočarana i iznevjerena. Poželim da i ja svoj svijet mogu ponijeti u jednom cekeru. Poželim da ništa ne moram, jer moranje nije sloboda.

Ali ovakvu slobodu ne možemo osjetiti. Zauvijek ćemo ostati u okovima. Onima koji smo sebi sami stvorili, pa je naša sreća postala preskupa. A i u onima koje su nam drugi nametnuli, pa se ubismo nastojanjem da budemo ono što se od nas očekuje. Fadila je slobodna. Fadila nema okova. Ni svojih ni tuđih. Fadila ne očekuje ništa ni od koga, niti od nje ko šta očekuje. Fadilu ne zanima šta misle o njoj. Ona uzme cigaru i zapali je na sred ulice. Bez stida, bez osjećaja krivice, bez osjećaja dužnosti. Fadila je pobjednik jer Fadili nemaju šta oduzeti. Njoj okove ne mogu staviti. Ona ne poznaje pravila i ne mora da ih se pridržava. Ona svoju sreću i zadovoljstvo kupi s par maraka, mi svoju ne možemo ni sa svim novcem svijeta. Fadila ne dozvoljava da joj iko govori šta je ispravno, a šta ne. Ona radi po svojoj volji. Fadila je pobjednik, a ja iz prikrajka likujem zbog njene pobjede jer znam da svoju nikad neću izvojevati.

Ilda Dedić

Komentari

Neki baner