Vrijeme je za moju karmu
Cafe

Ona koju sam čekao…

“Kako si znao da ću se vratiti?”, upitah ga pokisla, zadihana i iscrpljena. “Kako si znao da me želiš čekati?”

Iz tišine nazirala se crna umorna glava. Neki naznak nje iz prošlih života koje je htjela, ali propustila da odživi. Sva lutanja, kolapsi i nok dauni srušili su je kao kometu. Sijala je nekad. Sad više ni dima iz izgorele bušotine. Sad više ni pepela. Staro oronulo lice mlade žene izgledalo je mrtvački lijepo. Nije je više bilo, nestala je zauvijek.

Zato što znam u čijem si vremenu rođena. Ja sam sa tobom rastao kao što zajedno rastu korijen i grane. Ne rastu srazmjerno, ali jedno bez drugog nisu cjelina.

Sjećaš li se da sam te u sedmom razredu osnovne naučio da voziš biciklo? Rekla si “drži me” i ja te nisam htio pustiti makar da mi je krv udarila na dlanove. Nisam te htio pustiti nikad više. Majki sam ukrao cigar kad si htjela da naučiš da pušiš u staroj školi, sjećaš se? I onog sam klipana prebio kad ti je slomio korpu.

Ti nisi bila dio mene, nego si bila ja. Nekad sam te volio, nekad nisam. Isto kao ni sebe. Ali nešto tvoje se ne pušta da padne sa bicikla. Dobivao sam batine zbog tebe kad god sam bježao iz škole, jer si htjela da učiš da plivaš na rijeku. Nije mi žao. Nije mi žao što sam imao sve što si bila, jer mi je dato rođenjem. Ti si mi bila krst blagoslova i prokletstva. Nisam se miješao u Božje zapovijesti ni tad ni sad.

Kasnije, kasnije sam počinjao da te ne prepoznajem. Počela si u srednju školu, počela si da se šminkaš. Ja sam ostao među knjigama, ti si knjige zamijenila klovnovima iz grada. Prvi put kad si plakala zbog momka plakala si u mojoj sobi. Ne zbog mene. Ali si se uvijek vraćala da plačeš. Sve si češće nestajala bez traga, a sve si ređe plakala. U početku si mi falila kao organi. Kasnije sam počeo da se navikavam, jer sam shvatao da ćeš se vratiti kad shvatiš. Uvijek si shvatala nešto novo. Prijateljice ti ne zavide što si lijepa, nego te žale što si površna. Muškarci te ne vole jer si topla i pametna, nego te žele jer imaš duge noge i ne odaješ svoju narav prestravljenog djevojčurka. Ali vraćala si se tamo stalno. U svijet ludosti, poroka, izopačenih ljudi i ništavila. Nisam uspijevao da razumijem kako ti, od pametne usijane glave željne revolucija iz ruskih klasika, možeš jedino željeti silikon usta ili krug u bijesnom autu.

Nisam shvatao čime su te zasjenjivala ludila ovog svijeta, da si se mogla odreći zelenih polja oko naših kuća zarad betona. Odrekla si se divljih džanja koje smo krali kisele, izvora ledenice i sutona pored vatre. Zaboravila si, da je mir u duši mir u svijetu. Treba mi ovo, govorila si, u nekakvoj smiješnoj skupoj garderobi, koju si ti kupovali jer si lijepa. Izgovarala si imena brendova kao da znaš o čemu se radi. Počela si da govoriš kao oni, da se prenemažeš, da stavljaš nekakve kandže.

Gdje si, pitao sam se? Kako to da mi nestaješ pred očima a da nemam ni šansu da te spasim. Kako to, da mrtvilo u tvom pogledu postaje nesnosno, a da ja, koji te čuvam oduvijek od svega ne mogu da odagnam ono što te ubijalo?

Počela si da se stidiš mene. Sebe. Jer ja sam bio ti. Ista smo medalja, ali smo se počeli nalaziti na različitim stranama. Počela si da se smiješ mojim buketima koje sam brao po poljima, da se gubiš u bezdanju, a nisam razumijevao kuda da te tražim. Da te sjetim tebe.

Nisam odustao. Samo sam htio da te pustim. Proći će. Shvatićeš da ne pripadaš cirkusu. Dosadiće ti uloge, norme, pravila… Dosadiće ti hodajući leševi u nakaradnim nošnjama, muškarci obrijanih nogu i obrva. Dosadiće ti ogorčene mlade žene, koje su kao klonirane, sve iste. Kao bezdušne hodaju, pričaju i oblače se svaka isto i traže nekakve zloslutne pojave i jeftina zadovoljstva. Varaju, lažu i smiju se tome. Plaćaju i daju sve što imaju da bi bile skupe. A ne znaju sirote da čim stave cijenu ne postoji skupo.

Ti, ti si postala sve ono što si prezirala. Ne znam čiji si grijeh plaćala, jer nije moguće da si svojom voljom izgubila jedino što si imala. Tebe. Kako se postaje ološ nisam znao. Kako se postaje ona što je pljuju i ponižavaju, a ona sva oduševljena time i stalno traži još – ne znam. Ali ti nisi mogla postati to. A sve je upućivalo da jedini ja to ne vidim.

Međutim, znao sam. Znao sam proći će. Umoriće te jeftini sjaj skupih hotela. Umoriće te praznoglava ljubav nabildanih ispijača kafe. Umoriće te smog promašenog življenja, jer nisi skovana od truleži. Sjetićeš se Karenjine i bezvremenih klasika kojima si kao djevojčica vjerovala. Pozvaće te opet nazad Ketini visovi i magla sa pustare. Sjetićeš se da ti je srce titralo kad se trkom spustiš niz padinu i najedeš se divljih borovnica. Sjetićeš se da se luksuz ne prodaje. Sjetićeš se da si bila luksuzna dok nisi odlučila da na čelo zalijepiš vrtoglavu cijenu. Svaka cijena može da se plati. Nikad više nije luksuzna.

Znao sam da te želim čekati, jer ne možeš umrijeti sam bez sebe. Nisam imao izbora. Čovjek može živjeti bez duše, ti si to spoznala. Ali ne može živjeti bez krvi ili srca ili kostiju. Ako sam bio duh tvog postojanja, koji si odbacila na nekoliko godina ili decenija, ja nisam mogao iščupati srce ili zaustaviti krv. Dok god si negdje koračala ja sam kucao. Sad mi je bolesno srce, kosti mi se raspadaju, a krv mi je otrovna. Znam, to se u ovom životu neće ozdraviti.

Neke se bolesti ne liječe. Neki se ljudi ne sjete da žive dok im život traje.

Kad sidješ sa vrteške jada nemaš pravo da se žališ jer si skupljao pare da se popneš u nju. Kad te išibaju do krvi sopsteni izbori nemaš koga da okriviš. Kad te noćima budi vrisak tišine nemaš čime da je ugasiš. Nečije si ruke otkinula, a htjele su te smirivati kad ludila krenu.

Spavaj. Spavaj kao što nisi odavno. Možda sam ostao bez ruku čupajući te iz ponora, ali mi smo korijen i grana. Opstaćemo.

Jovana Šekularac

Komentari

Neki baner