Život

Self – love vs. samoljublje…

Obožavam pisanu riječ. Naročito onu iza koje djela stoje.
Riječ dana: EGOIZAM.
Pišem li ja iz egoizma, da MOJE tekstove vide drugi, ili (i)pak iz altruizma, da DRUGI vide moje tekstove? Kako pisci stvari postave?
I je li antonim riječi egoizam riječ altruizam ili riječ SAMOSVIJEST??

Definicije su bezbrojne, laičke i stručnjačke. Gdje su granice, gdje završava altruizam i samosvijest a počinje egoizam? Mnoštvo je tumačenja, teorija, pitanja. Tuđih i naših vlastitih, podložnih promjenama u skladu s iskustvima.

Moj je prijatelj tvrdio da svi sve radimo isključivo iz egoizma, da si tražimo partnere, poslove, prijatelje kakvi NAMA odgovaraju, ne mareći pri tome odgovaramo li i mi njima. Svijet je za njega bio jedno sasvim sebično mjesto. Srećom, iza 35-e dobio je dijete, i otkrio nesebičnost. Otkrio je bezuvjetnu ljubav bez i daška samoljublja. Više se nije pitao odgovara li to dijete njemu, nego kako on može brinuti o tom djetetu. Nije volio samo sebe u tom djetetu, kako sam se pribojavala, nego je volio upravo djetetove različitosti od njega, baš djetetov integritet i unikatnost. Moj je prijatelj otkrio univerzalni recept, univerzalno cjepivo protiv skoncentriranosti samo na sebe – njegovo ga je dijete izliječilo od egocentričnosti.

Mojoj malenkosti se čini da nije to naše traženje i “naštimavanje” egoizam, nego da je egoizam misliti da samo MI OSOBNO tražimo i naštimavamo. Postoji sila veća od nas malenih. Ona je ta koja za sve nas zajedno s nama traži i naštimava. Poštuje i sluša našu slobodnu volju i shodno njoj uređuje i usklađuje situacije koje će svakome od nas dovesti u danom trenutku najprikladnijeg partnera, najprikladniji posao, najprikladnijeg prijatelja. Jer, istodobno s našim traženjima, i taj partner, taj posao, taj prijatelj čeka i traži upravo nas. Neisplativa je investicija biti egoističan i gledati samo sebe, jer svi smo mi zajednički isprepleteni u jednu jedino kroz međusobno zajedništvo, pomaganje i suradnju funkcionirajuću i funkcionalnu cjelinu.

Sve što mi tražimo istodobno traži nas, rekao je mudrac. Ovaj svijet i naši životi predivno su gusto tkanje fascinantno zamišljeno od strane Tvorca, koji nas je sve spleo u jedno veliko šareno klupko ispleteno od niti svih zamislivih boja i uistinu je deplasirano i kontraproduktivno biti samoljuban i smatrati sebe odvojenim od cjeline. Svi smo mi Njemu vrijedni i trebali bismo biti vrijedni i jedni drugima. To je jedini put do napretka. Svi smo mi kapljice u slapu života, da parafraziram pjesnika. Svaka nit životnoga klupka, svatko od nas, posjeduje originalnu nijansu i ukoliko se kloni percipiranja sebe kao izoliranoga od društva te ukoliko uvidi vrijednost i svih ostalih niti, može i mora s ostalim nitima sačiniti divnu ljudsku dugu raskošnih boja ljudskosti. Egoizam? Ne, hvala!

Sve je u životu stvar mjere, granice, doze. Duhovni gurui današnjice navode razliku između nezdrave i negativne narcisoidnosti s previše ega i zdrave, pozitivne samodopadnosti s BAŠ TAMAN ega. Mnogi od njih tvrde da ego nije nužno loša stvar, u slučaju da ga znamo držati pod kontrolom, te da nema ništa loše u tome da se dopadamo/sviđamo sami sebi. To bih zapravo i mogla supotpisati. Samosvijest ili samodopadnost, stvar je terminologije/semantike, nije li to nešto čemu svi težimo? Raditi na sebi, truditi se, davati svoj maksimum na svim poljima ljudskog djelovanja, a onda za nagradu biti ponosan na sebe, ne dati na sebe, i pa da, napravimo se malo Englezi, lajkati sebe. Biti svjestan svoje vrijednosti, u potpunosti prihvatiti sebe, osjećati se ugodno u svojoj koži, raditi doživotno na poboljšavanju sebe i pomaganju drugima, ugađajući sebi ne nauditi drugima, i posljedično, cijeniti i odobravati sebe.

Cijele generacije ljudi na ovim prostorima, naročito žena, počesto su odgajane da baš i ne vjeruju previše u sebe i svoje sposobnosti i da ne prihvaćaju sebe. A samo čovjek/žena koji/koja voli sebe, može voljeti i druge. Kaže se da se ne može odlijevati iz (polu)prazne posude, zato se posuda naše ljubavi za sebe treba početi prelijevati da bismo mogli ljubav iz naše posude točiti i za druge. I samo biće koje voli sebe može biti voljeno i od drugih. Ljudi ne vole one koji se samosažaljevaju i nesamopouzdani su, uvijek sumnjaju u sebe, stalno se na nešto žale. Mnoge žene tek u 40-ima ili 50-ima nauče voljeti sebe. Ponekad ljudi koji sebe vole premalo učine i više štete svojoj okolini nego ljudi koji sebe vole previše. Dalo bi se o tome diskutirati, ovisi od slučaja do slučaja, ali generalno, ljudi bi trebali voljeti i sebe i druge. Zbog ljubavi i jesmo na ovoj čudesnoj planeti. Morali smo to već do sada osvijestiti. A ljubav ima silne vrste i podvrste i jedna od njih je self-love, ljubav prema sebi. Dok god se ne izrodi u egoizam, produktivna je i potrebna. Engleski već općeprihvaćeni termin self-love nema te nelijepe konotacije kao naš izraz samoljublje, dakle nisu sinonimi.

Ne voljeti sebe uglavnom znači ne voljeti ni druge, postati mizantrop, a to ne bi smjelo biti društveno prihvatljivo. Svakom zdravom i napretku težećem društvu trebao bi biti cilj educirati ljude da zavole sebe. Ukoliko se voljenjem sebe ne pređe neka humanošću podrazumijevana granica, ukoliko ne postanemo egoisti, razumno je očekivati da ćemo altruistično voljeti i druge. A ima li išta ljepše od svijeta u kojem respektiramo i volimo jedni druge sa svim našim individualnim razlikama?

Zato još jednom, kao zaključak teme, ponavljam: EGOIZAM? NE, HVALA! Ako ništa drugo, karma je besprijekorna “institucija” pa bi egoisti barem iz straha od zaslužene kazne trebali postati manje samoljubni. Što tko radi, sebi radi, karmin bumerang-efekt fantastičan je izum univerzuma. Sve se vraća, sve se plaća, zato ne plaćajmo egoistično samo sebi nego i drugima, ne volimo samo sebe nego i druge, što obilnije. Ljubav, a ne samoljublje, je najveća pokretačka sila svemira.

Lidija Matorić

Komentari

Neki baner