Zapad je pun mogućnosti, a naš grad koji još miriše na nas postaje prazan. Zapad je život i novac, ovo je preživljavanje, objašnjavali su mi oni koji odlaze, i oni koji se tek spremaju, dok grad još miriše na nas. U mojoj sobi još je dim bačenih cigareta i njegove košulje. Odavno već njegova košulja ima najljepši miris.
Sve što mi odzvanja glavom je Irska. Kada ju je spomenuo zvučao je ozbiljno, a mrzim kada zvuči ozbiljno. 
– Stvarno ideš?
– Što mi preostaje!?
Htjela sam viknuti “JA”, no odšutjela sam. Kao što svima odšutim kada mi priopće vijest da odlaze. Možda ne zauvijek, ali za dulje vrijeme sigurno. Toliko dulje da ćemo svi imati bore i sijede.  Znam što znači njegov odlazak, dovoljno sam ih se nagledala. Moji strahovi o kolodvorima i odlascima se nastavljaju. Irska, Irska, Irska –  odzvanja mojim mislima dok se raspadam iznutra. Zar i on?! Grad još miriše na nas. Toliko toga neizrečeno. Već čujem njegove točkiće od kofera kako odjekuju praznom ulicom nekada našeg grada. Čujem njegovu mamu na kolodvoru, dok krije suzu. Možda će me kriviti što ga nisam odgovorila. Čujem i njegovu poruku koja će sve rijeđe dolaziti i onaj kraj koji visi u zraku. Na putu do Irske.
Već sam taj scenarij viđala, doživljavala,baš od onih koji su rekli da taj Zapad neće ništa uništiti među nama. No, što mogu, ako je njihova sreća tamo, 1000 km daleko, nek su sretni. Ja ću ih čekati, ovdje. U gradu koji još miriše na nas.
Jednom kada se vrate za zauvijek, sa djecom stranih imena, sa sijedim i borama, možda tad budem sretna.

 

Sophia

Komentari