Život

Mrkvica…

Bio si lijepo smješten na gredici, imao svoje mjesto i bilo ti je toplo i ugodno, a onda je došla neka žena i lopaticom razbrljala zemlju oko tebe. Snažno te povukla za lišće, iščupala i bacila prezriv pogled na tebe.
– Ooo, koja ružna mrkva?
– Mrkva? Ružna mrkva?!

I tako si izašao na svjetlo dana kao obična mrkva i to još ružna. Izvukli su te van i rekli ti da nisi baš nešto naročito uspješan. Vjerojatno ćeš završiti u povrtnoj juhi. Nisi čak niti za onu bistru nedjeljnu juhu gdje mrkva zauzima važno mjesto u tanjuru , nego ćeš plutati u proljetnoj juhi, nasjeckan na kockice da se ne vidi da si ružan. To što možda imaš savršeno ravna vlakna, rajski okus mrkvice i duplu dozu betakarotena, to nije važno. Nisi se svidio ženi s lopaticom koja te nasumice odabrala povući za lišće i izvući na svjetlo dana. Bad luck!

Tamo malo dalje raste karfiol, peršun, poriluk, patlidžan, blitva, kupus i korabica. I oni će doći na red da ih se procjenjuje i kvalificira. Netko će jednog dana doći u vrt sa smiješkom na licu i nožem u ruci, pa presjeći njihovo postojanje. Bit će odneseni u kuhinju na procjenu i potom završiti u loncu. Ljepuškasti primjerci bit će kratko potopljeni u vrelu vodu, pa obliveni maslacem, a oni ružnjikavi će samljeveni i sakriveni u nekom umaku, davati povrtnu notu finom komadu mesa.

Mrkvice, ti si zapravo kolateralna žrtva ove povrtne priče. Rekli bi lokalni mudrijaši da je to tvoja unaprijed zapisana sudbina, da si stvoren da budeš pojeden i da je lijepo da krasiš tanjur gospođe s lopaticom. Namjerno sam pobrkala rodove na početku teksta, jer isto se piše i muškim i ženskim primjercima. Uvijek neka žena ili muškarac imaju lopaticu u rukama i raštrkavaju zemlju oko mrkvica, koraba ili cikle. Povlače za uši celer, peršun ili timijan. Sjeckaju, režu, melju….uglavnom zajebavaju kako im dođe.

Za kvalitetnu zajebanciju trebaju minimalno dvije strane, a ako ima i treća ili četvrta, zajebancija vulgaris prelazi u zajebanciju officinalis. Mi Balkanci dobro se snalazimo u svim oblicima zajebavanja. Spretni smo u jednostavnoj zajebanciji jedan na jedan, ali sasvim dobro plivamo i na višem nivou. Podsjeća me sve to na onaj nekadašnji happy line. Ja zajebem tebe, ti zajebeš njega, on zajebe nju, ona zajebe sljedećeg do sebe i kad dođemo do toga da sam ja opet na redu da zajebem tebe- zajebala sam sama sebe. Majstorska zajebancija, mora se priznati. Tako je otprilike tekla zajebancija ove regionalne maloprodajne sile, koja je upravo došla na red da zajebe ponovo njega, a time je zajebala sama sebe. Naš generalni patron je prividno nezainteresiran za cijelu situaciju, a u pozadini je ustrojio poslušnike da smisle hitna rješenja za mirnu reintegraciju pod okrilje profita koji je činio bezbrižnima one koji nisu luk jeli niti mirisali. Luk su jeli radnici koji su radili, radili i radili, a oni će i dalje raditi, raditi i raditi. Svejedno im je za koga, jer ništa im se neće promijeniti. Platna vrećica bit će im i dalje anoreksično mršava, a vene na nogama i grč u želucu svakodnevica. Radit će kao da sutra ne postoji i to pod budnim i nakaradnim okom tetkovog nećaka od nekog novog patrona, koji je zadužen da ih nadgleda, tjera, omalovažava i polako ubija. Ovi mudrijaši koji su se samoprozvali trenerima života, na sreću ne dopiru do radnika u regionalnim lancima trgovine, ali da dopiru rekli bi im garant da MORAJU promijeniti svoj život, baciti sve niz rijeku i biti sretni i nasmijani, da je nužno da odu od izvora frustracije i da zaslužuju biti sretni. Pas mater! To zvuči tako jednostavno i lako, pa zašto onda nekoliko desetaka tisuća ljudi glavinja sada gradom u sitne jutarnje i kasne večernje sate, upalih očiju i umorna koraka? Zašto ako je to tako jednostavno?!

U cijeloj ovoj medijskoj zbrci oko spašavanja guzice sadašnjeg patrona, a time i guzica još nekoliko velikih i nešto manjih veleposjednika, svi se brinu za radnike za koje ih nije nimalo briga. Oni su poput mrkvice s početka priče- samo kolateralne žrtve cijele zajebancije officinalis. Služe kao zastavice za mahanje pred očima naivnih, a naivnih je još uvijek puno. Podupiru borbu za radna mjesta i kimaju glavom na zakon prema kojem će se uzjebana grupa i dalje bezbrižno ševiti na jahti u Mrtvom moru. Treneri života će savjetovati mantre za boljitak i tako zarađivati pare od izmrcvarenih i prerano ocvalih blagajnica, ako do koje dopru nekim čudom, a sitne duše će tu i tamo kvrcnuti poneku slatku paru bez kuke i motike.

Ista meta isto odstojanje, kažu zajebanti na Balkanu. Stihoklepci su stari balkanski brand koji se nitko nikad nije potrudio zaštititi, jer ga ionako nitko ne može kopirati. Možda jednom dođemo do toga da ih iznajmi neka svjetska sila da zapraše društvene mreže šaljivim slikama i humorističnim komentarima kad neke njihove patrone i patronese istisnu iz sebe zajebanciju officinalis, ako je itko osim ovih naših uopće sposoban za tako nešto. Mislim da nije, ali pustimo vremenu.

Do nove Crvene točke, prakticirajte proljetne aktivnosti i odgovorno se ponašajte prema mrkvicama.

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner