Život

Bez duše…

Gledala sam djevojčicu kako postaje tijelo bez duše. Djevojčicu kojoj je ljubav bila izvor života, smisao, postojanje, beskraj, sve. Gledala sam djevojčicu čistu, moralnu i poštenu kako se pretvara u zvijer bez ikakve emocije. Pogledala ga je i istog trena poželjela. Njega koji ne može dati ništa osim tijela i kratkotrajnog užitka. Nije joj to smetalo. Nije ju to bilo ni briga. Možda ga je baš zbog toga i poželjela jer ljubav joj više nije bila potrebna.

Ona ju nije mogla osjećati, on je nije mogao pružiti. Nije je obećavao. Savršeno. Djevojčica još uvijek naoko mila, i neiskvarena je bila zvijer željna tijela i užitka. Njegovog tijela. Postao je poput opsesije. Nešto što je morala sebi priuštiti. Nešto čime se mora nahraniti inače će uginuti. Djevojčicu su odavno ubili. Ubili izdajama i prevarama. Lažnom ljubavlju i neispunjenim obećanjima. Nije bilo nikakve šanse da preživi iako se držala još neko vrijeme. Iako je disala i pokušavala ostati to što je bila. Pokušavala je zadržati misao da ljubav postoji. Čista i bezuvjetna. Onakva kakvu je i ona davala.

Pokušavala je zadržati u glavi misao o tome da se svako loše lošim vraća. I onda je vidjela da pravde nema. Da su oni koji su je ranili i zbog kojih hvata vazduh poput ribe tek izvađene iz vode, sretni. Ona izdiše, oni su sretni. Pokušala se osloboditi gorčine, ali nije uspjela. Djevojčica je izdahla. Ostalo je tijelo u kojem se rodila zvijer. Zvijer je svakim danom sve više jačala i rasla i šta je drugo mogla nego nahraniti je. Ta je zvijer bila sve što je od nje ostalo. Nemoguće je da se ponovo pretvori u djevojčicu, stoga joj je samo preostalo da ju nahrani. Nahranit će je njegovim tijelom, jakim rukama, usnama. Nahranit će je užitkom koji će joj pružiti. Dovoljno. To je ono što joj treba. Gledala sam djevojčicu-zvijer kako radi sve ono što nikad prije ne bi. Ono nad čime se zgražavala.

Iako je bila zvijer imala je dostojanstvo i nije se nudila otvoreno, ali se koristila svim cakama, svim ženskim čarima da ga uvuče u svoju jazbinu. Približavao se. Lagano. Korak po korak. Na trenutke se pokušavao oduprijeti kao da nije htio biti samo hrana nekoj požudi. Nije htio da njegovo tijelo bude nešto što će utaliti nečiju glad, jer je bio on taj koji se hranio tuđim tijelima. Nije mogao biti iskorišten. Nije htio. On iskorištava. On se igra. On daje koliko hoće a uzima sve. Pokušavao je pobjeći. Par koraka od jazbine bi se okretao i bježao, ali se opet vraćao jer ga nešto vuklo. Zavaravala ga je njena blagost, nenapadnost. Nije izgledala kao neko tko samo želi njegovo tijelo. Ne, ona želi više. Ona osjeća više. Prijalo mu je to. Prijalo njegovom egu. Trebalo mu je obožavanje. Trebalo mu je divljenje. Ona je to pružala. Tek ponekad bi joj sijevnula požuda u očima, ona luđačka požuda u kojoj nije bilo ničeg osim samo želje i on bi ustuknuo. Ali bi se tješio da mu se samo učinilo te se ponovo vraćao. Ponovo se približavao jer je požude bilo i u njemu. I on je želio nahraniti svoju zvijer novim kolačem, novim tijelom. U njenoj glavi bi se ponekad probudio duh djevojčice koji bi joj rekao da joj to ne treba. Da to nije ona, ali brzo bi nestajao, a želja bi postajala sve jača. Svaki atom njenog tijela ga je želio. Postao je misao s kojom se budila i oko kojeg se sve okretalo. Morala ga je imati.

Gledala sam djevojčicu koja nije mogla podnijeti dodir bez ljubavi kako se topi u njegovim dodirima, nestaje u njegovim rukama. Gledala sam kako ponesena užitkom ostavlja tragove noktiju na njegovom tijelu. Gledala sam kako se nahranjena zvijer u njoj uspavljuje i ostaje samo djevojčica koja se skuplja uz njega. A on je grli. Čvrsto je grli, privija uza sebe i ljubi u vrat. Osjeća onako snena svoju ruku u njegovoj. Čvrsto je drži. Zbunjuje je to. Zar se ne bi trebao okrenuti na drugu stranu i pustiti je na miru da spava? Ili jednostavno ustati i otići? Pokušava se izmigoljiti iz njegovog zagrljaja, ali ne uspijeva. Privija je uza sebe još čvršće. Osjeća njegov dah na svom vratu. Ponovo se migolji, ali on je smiruje poljupcem u vrat. Nije joj dobro. Prija joj ovaj zagrljaj više od prethodnog užitka.

Gledala sam zvijer kako spava u zagrljaju svoje žrtve. Izvukla je ruku iz njegovog čvrstog zagrljaja i navukle deku preko njegovih golih ramena. Prehladit će se, promrmljala je u sebi. Posmatrala ga je. Spavao je čvrsto sa smiješkom na licu. Miran i sretan. A u njoj je nemir rastao jer zvijer umjesto da postane jača sada nahranjena ona je postala slaba, iščezavala je.

Gledala sam zvijer kako mirno spava u zagrljaju svoje žrtve i strepi od jutra jer zna da će s jutrom magija nestati. Bojala se da ujutro one ne bude žrtva a njena žrtva zvijer.

Frida

Komentari

Neki baner