Ljepota Življenja By J.

Sadašnji trenutak…

Skoro godinu dana pišem kolumnu o ljepoti življenja, dok mi istinska suština toga rijetko padne na um.

Večeras sam držala trening u punoj sali. Volim svoj posao, međutim obično napravim koncept treninga i odradim ga unaprijed pripremljenom šablonu. Spremam se za svaki ponaosob, ulažem svoje znanje i vještine i sigurna sam tokom cijelog sata u ono što radim.

Večeras sam također došla spremna. U jednom momentu dok sam odbrojavala odlučih da dajem vježbe koje mi prve padnu pa pamet. Andrenalin mi se podigao, u prvom mahu izgledala sam zbunjeno. Međutim, kao da je neka viša sila u meni počela da broji. Ostatak treninga je prošao kao da mi je ostao u magli sjećanja. Znam da je bio odličan po jakom i dugom aplauzu na kraju. Prilazile su jedna za drugom i ushićeno govorile koliko se osjećaju sjajno.

Zaista, uživam u svemu što radim pa ne moram da pišem koliko sam i ja bila srećna. Izašla sam iz teretane uz misao da napravim plan za sledeći trening. Nema plana konstatovah na glas. Bila sam svjesna sadašnjeg trenutka kao nikad ranije u životu. Pomislih, to je to. O tome govore svi koji ne laprdaju u prazno. Postoji samo sad. U sad sam uvijek bila bezbijedna. Zar nisam upravo tome svedočila? Zar nisam upravo shvatila da je energija u meni odradila trening bolje nego što sam ga ja odradila ikad ranije?

Hodajući prema kući, razmišljala sam zašto se ovo desilo upravo večeras. Onda me nazvao momak i ispričao neku lošu vijest koja se njemu dogodila. Slušala sam ga pažljivo i razgovarala sa njim skoro dvadeset minuta. Cijelo mi je vrijeme fokus bio na njegovom tonu a ne problemu. Govorio je mirno, opušteno kao da se ništa nije dogodilo a svjesni smo oboje da je problem koji se prijetio, ozbiljan za njegov daljnji rad. Ne nervira se sad, prolazi mi kroz glavu. Sad je bezbijedan. Ne paniči sad. Zašto?

Laku noć ljubavi, čujem sebe. Zato što smo u svako sad, uvijek bezbijedni govori mi neki unutrašnji glas. Sve što treba ili ne treba da se desi sutra – nije sad. Zašto strepim od nečega što nije došlo?

Kako može da me progoni nešto što je bilo jučer, ako sam danas opet živa? Lako, jer sam nezahvalna odgovaram sebi.

Ko nam je rekao da imamo milijardu dana na raspolaganju pa imamo pravo da ih uzimamo kao da nam ugovorom pripadaju? Možda je zapravo ovaj dan sve što mi je u životu ostalo. Možda se ujutro ne probudim? Ako se ne probudim onda mi rata koju kasnim da platim sigurno neće biti problem.

A ako se pak probudim, opet ću biti nezahvalna jer sam utripovala da imam milijardu dana?

Znate li zašto je najljepši osjećaj na svijetu kad sa dalekog i dugog puta dođete kući? Zato što smo par trenutaka u sad. Prođe nas jeza, zagrlimo voljene ljude i udahnemo miris doma. Onda odemo u dan i zaboravljamo koliko nam je malo potrebno da budemo srećni.

Čula sam da su nomadi uvijek u sad. Oni tumaraju svijetom životareći za trenutke.

Ušla sam u stan, pozdavljajući svog psa. Stara mi se još raduje kao nekad. Jedanaest godina mi se svaki dan obraduje kao da me nije gledala dugo. Zagledah joj se u crne nasmijane oči i veselu njušku. Ti ne znaš ništa sem da se raduješ zar ne? Tebi je svaki dan sad.

Ne sjećam se kad sam poslednji put razmišljala o smislu bilo čega. Dok nisam radila ovo što volim, samo sam o tome razmišljala. Danas, često uzmem to zdravo za gotovo. Kao zdravlje. Kao ljubav. Kao porodicu. Ko nam je rekao da je to naše i da nam ne može biti oduzeto? Ko nam je rekao da samo jer hodamo, imat ćemo obje noge zauvijek? Imati oba oka? Zamislite da nemate oči?

Kad prestajemo da budemo nezasitni i nezahvalni na svemu što imamo? Svaki put kad nismo u sad.

Sad je izgleda sve što imamo. Ako sad odlučite da ste jadni sigurno ćete biti bez problema. Ako sad odlučimo da smo u miru, mir će biti u nama.

Kao dolazak kući posle dugog puta.

Vaša Jo

Komentari

Neki baner