Život

Čudno…

Rođen sam u Sarajevu, na samom startu 1990.godine. Najranijeg djetinjstva se sjećam po čudnoj atsmosferi, čudnom ponašanju roditelja (kada su kod kuće), pogotovo oca, sjećam se iščekivanja i razgovora između roditelja i bake u čijem smo stanu boravili.

Nisam shvatao te razgovore, nije mi bilo jasno šta govore, no, negdje duboko u sebi sam imao osjećaj da nešto nije uredu. Izvana su se stalno čuli neki čudni zvukovi, rijetko su prestajali. Nekada su bili tiši, nekada glasniji, a s glasnijim zvukovima se i taj čudan osjećaj pojačavao. Mama mi nije dala da gledam kroz prozor niti da mu se ikako približavam, a ja sam se stalno trudio da nekako dođem do prozora i vidim šta se vani dešava i šta uzrokuje te čudne zvukove.

Jednom se, sjećam se, duplo prozorsko staklo „sasulo“ tik ispred mene. Refleksno sam okrenuo leđa prozoru, valjda od straha, iznenađenja, čega već. Nijedan komadić nije bio ni blizu mene, što je mamu činilo posebno sretnom. Skupa s bakom je konstatovala da su sav taj nered izazvali geleri, šta god ta riječ značila. Sjećanja iz tog perioda su prilično maglovita. Sjećam se i jedne od scena kada smo svi koji smo živjeli na tom spratu bili u haustoru, mama i tata su bili na poslu, a baka me baš požurila u haustor. Pitao sam se kako su znali da dolazi zemljotres koji se osjetio kroz nekoliko trenutaka. Spominjali su avione, znam, to je ono čudo što leti po zraku, bogtepitao kako, ali leti. Avione i aviobombe, još jedna nepoznata riječ, još sjećanja koja će se tek kasnije razbistriti.

Razbistrit će se, u godinama koje dolaze, poput gustog dima za kojeg kažu da se tada razbistrio i otkrio 6 devastiranih stanova u zgradi prekoputa. Devastiranih aviobombom, jednom od 329 projektila dnevno koliko je ispaljivano na moj rodni grad u samu zoru mog života. Godine koje dolaze razjasnit će sve tajne, mom malom mozgu nedokučive u tim godinama, koje su se nagomilale u tom periodu. Istina, rješavanje istih će potrajati dosta duže, dolazi sa zrelosti i odrastanjem. Svi ti čudni zvukovi bili su cijena koju je moj grad platio za svoju slobodu i prava da odlučuje o samom sebi, bez da pita nekog drugog i za najbanalnije stvari.

Cijena je plaćena u hiljadama života, nerijetko dječjih, od stotina projektila koji su ispaljivani na Sarajevo, a građani koji su izlazili pokušavali i pod tim uslovima živjeti normalno praćeni su budnim snajperskim očima. Neću pisati ko je ispaljivao, na koga i zbog čega. To je već i budalama jasno, a smisao teksta i nije da se previše bavim politikom. Na ovo pisanje navelo me obilježavanje još jednog rođendana Sarajeva (inače je to 6. april), dana koji je višestruko bitan za ovaj grad kroz različite periode istorije. Vrijeme ovog dana, itekako značajnog za moj grad, mediji i narod često obilježe tako što preplave internet , portale, forume, vijesti i sve ostalo klipovima i tekstovima kojima se opisuju strahote koje je Sarajevo preživjelo u svojoj istoriji, s posebnim osvrtom na 1425 dana opsade proizišle iz raspada Jugoslavije i osamostaljenja Bosne i Hercegovine.

Ove godine, ne znam ni sam iz kojih razloga, je sve to na mene ostavilo jači dojam nego ranije. Osim sjećanja iz djetinjstva i patriotskih osjećaja, osvrnuo sam se posebno na poslijeratne godine i život koji teče s obje strane Miljacke u Sarajevu. Podsjetivši se na strahote preživljene u novijoj istoriji nisam se mogao oteti dojmu da ovaj grad ima neustrašive stanovnike koji vole svoj grad, svoju slobodu i svoje živote. Ipak, nakon nekoliko godina neustrašivosti, već dvadeset i kusur godina trpimo kojekakve ublehe i mediokritete vladajuće kaste koja je od grada napravila poligon za raznorazne vrste primitivizma i papanluka (omiljeni izraz). Papak je, inače, riječ kojom su gradski umjetnici neposredno pred rat ismijavali novopečene „građane“, tek izašle iz opanaka (opanci iz njih, nažalost, ni dan danas nisu).

Posmatram sve to i zapitam se zašto je moj grad to sebi dopustio, zašto mediokriteti i primitivci drže toliko toga u svojim rukama i da li , zaista, samo na puške reagujemo kao na opasnost ?Ako da, ne bi trebali. Puška, kao i svako drugo oružje, je opasnost koja je očigledna. Opasnost primitivizma koji se sve više uvlači u pore društva je dugoročna i poput korova kojeg se jako teško riješiti. Da, znam da bi se ovakav tekst mogao, nažalost, napisati za ne mali broj gradova u regionu, no, ovaj put sam se odlučio pozabaviti isključivo sebi bliskom sredinom. Nećete zamjeriti, zar ne ? Ma nećete, siguran sam. Čudan je ovaj moj grad, opstane pod najgorim i najopasnijim prijetnjama, a onda trpi primitivce. Sve do jednom, sve dok mu me prekipi da sam iz sebe izbaci sav korov. Čim prije, molim.

Igor Porobija

Komentari

Neki baner