Život

Putevima svitanja 1. poglavlje

Imala sam tu boljku. S mukom bih dolazila do gotovo svega u životu što je predstavljalo nekakav oblik želje. Željeti je za mene uvijek značilo pristati na dugoročno zlostavljanje same sebe brojnim preprekama koje su nicale ispred mene poput gljiva poslije kiše. Nikad nisam bila sigurna jesam li ih sama stvarala, je li jedan dio mene zapravo uživao u maltretiranju poput pravog mazohista ili je život jednostavno tako funkcionirao.

Savij se poput cvijeta na kiši, klonulog od kapi preteških za njegovu krhku stabljiku, i čekaj. Čekaj svoje sunce da te obasja i uvjeri da sve ima svoj smisao.

I nije bio problem vjerovati u to dok me sunce u svoj svojoj ljepoti kupalo. Tad sam bila nepobjediva. Neuništiva i jaka. Puna mudrosti iz kišovitih dana. Pravi life coach za sve nesretnike koji još nisu pronašli svoje sunce. No, kad sam bila jedna od manje sretnih, priča je išla ponešto drukčije. Zadržati se na pozitivnoj strani klackalice postalo bi prokleto teško.

Ponekad bi me nedaće poklapale jedna za drugom, sustavno i metodički u pravilnim razmacima, kao da mi žele reći – Ovaj put si pretjerala. Tvoje sunce prejako sja, spusti se na zemlju, puži i savijaj se kako ti i priliči.

S vremenom bih otupila, prihvatila da sve ionako ima svoj tok, da ne mogu pobjeći od onoga što jesam. I da nije bitno stvaram li sama svoje tuge ili su mi zapisane negdje u zvijezdama. U oba slučaja tu su, čemu brinuti?
Činilo mi se da me daleko više mučio gorak okus koji je ostajao još dugo vremena nakon kišnih perioda. Zbog njega je sunce gubilo sjaj. Zbog njega bi mi često bilo svejedno.

Sunce moje divno. Nije li licemjerno od tebe što me takvom silinom obasjavaš sada, nakon što si me bacilo pod noge i nemilosrdno gazilo? Kao da mi želiš poručiti – U mojoj si vlasti i s tobom činim što god hoću, kad god hoću. Bacaš mi mrvice sreće nakon kamene kiše boli. I očekuješ zahvalnost. Da ti kažem da vrijediš svake prolivene suze. Da tvoja svjetlost sve opravdava i svemu daje smisao. Hm.

Sve češće mi se činilo da plaćam previsoku cijenu za svoje zubato, krajnje sebično sunce. A možda samo previše želim? Nije li Buddha rekao kako je mudro ne željeti ništa?

Promašeni život moje majke samo je govorio tome u prilog.

Imala je 45 godina kad je umrla. Onako kako je i provela većinu svog života. Sama. Starinski sat s klatnom koji je svečano objavljivao svaki puni sat bio je prva stvar koju sam uklonila iz stana kad je umrla.

Bio je prekrasan i masivan. Kazaljke su mu bile sjajnog i lijepog kova, vratašca koja su čuvala tri utega staklena, a gornji dio kućišta tako detaljno i precizno izrađen podsjećao je na krunu. Prema riječima moje majke, bio je rad poznatog njemačkog urara Beckera Gustava izrađen negdje oko 1880. godine i pripadao je njezinoj majci, mojoj baki. To me svejedno nije spriječilo da ga se što prije riješim, naprosto sam ga mrzila jer je za mene imao lošu sentimentalnu vrijednost, onu od koje bi mi se stegao želudac svaki put kad bih ga čula da otkucava puni sat. Budio je u meni nevesele uspomene iz djetinjstva, bio je svjedok svake krize koja se odvijala unutar naša četiri zida i to ga nije spriječilo da svakog sata umilo i vedro zazvoni pokazujući svoju bešćutnost, svoje sretno i stabilno postojanje. Čistu suprotnost svojim sustanarima. Povrh svega podsjećao me na prolaznost života.

Sjećam se majke vitka i čvrsta tijela, duge sjajne kose koja je vijorila za njom skupa sa svilenim kućnim ogrtačem boje bijele kave koji je često nosila, kako energično maršira po kući, držeći telefon u jednoj i cigaretu u drugoj ruci. Cigaretu koja bi uredno izgorjela do kraja, prije nego bi moja majka uspjela da povuče više od dva tri dima. Stajala bi onako između kažiprsta i srednjeg prsta, savršeno manikiranih i oblikovanih noktiju obojanih u crveno, i sagorijevala. Koliko sam samo puta ugazila na pepeo koji bi joj neprimjetno pao jer je bila odveć zanesena u razgovor. Ugazila bih ga i raznijela po stanu, ostavljajući za sobom trag, uprljavši tepih, iste boje kao i njezin ogrtač, koji je dominirao dnevnom sobom čineći, prema majčinim riječima, izvrstan kontrast kutnoj garnituri tamno smeđe boje.

Uredno bih dobila jezikovu juhu: „Ne paziš kud staješ, Tina!“ Korila bi me i klečeći energično čistila tepih kao da je od presudne važnosti da njegova čistoća ostane netaknuta unatoč vremenu koje mu nije išlo u korist. Vremenu koje je sat iza nje uredno bilježio. Čak i onda kad su njezini pokreti postali usporeniji, tijelo tromije i punije pod isfucanim ogrtačem boje bijele kave, a kosa kratka i prošarana sijedim vlasima.

Bilo mi je 25 godina kad je umrla od srčanog udara. Ležala je nasred nesretnog tepiha kojeg je godinama tako brižljivo prala i čuvala. Tepiha sada umrljanog crnom kavom i komadićima razbijene šalice.

Na prvu mi se učinilo kao da spava. Kao da je usred nezgode sa šalicom shvatila da je strahovito umorna i da bi bilo najbolje malo odmoriti prije nego krene u raščišćavanje nereda kojeg je napravila ispustivši šalicu kave iz ruku. Kad sam joj prišla i s lica odmaknula pramen kose umrljan talogom i sitnim komadićima bijelog porculana, njezin prazan pogled potpuno je pobio tu moju teoriju. Dok sam je tresla i dozivala imenom gušeći se u navali suza, sat iza nas veselo je odzvonio.

Želje. Jedna od mojih bezbroj želja bila je imati sretno djetinjstvo. Nije mi se ostvarila. Jedna od mojih bezbroj želja bila je imati stabilnost, sigurnost, nekakvu konstantu tokom svojih mladenačkih odraslih godina. Ni ta mi se nije ostvarila. Iako sam se trudila svim silama, iako sam željela cijelim svojim bićem ne biti obilježena. Prekrižena s liste sretnih ljudi samo zato jer sam imala loš start.

Napravila bih korak naprijed, život bi me vratio dva unazad. Dala bih sve od sebe, nazad dobila tek djelić, ili baš ništa. Rasipala svoju energiju na pokretanje ili eliminiranje stvari koje su zahtijevale da budu netaknute, poput sjemena u zemlji, ostavljene vremenu da proklijaju. Tada nisam znala da je ponekad jedino što trebaš odustati. Pustiti da svemir odradi svoje. Danas znam, previše želje i truda, baš kao i premalo, u stanju je potpuno uništiti naše snove.

Nastavit će se…

Brankica Stanić – Putevima svitanja

Komentari

Neki baner