Život

Teški snovi…

Uzbuđenje. Nervoza. Strah? Ne. Možda malo. Iščekivanje. Sreća. Da. Sreća! Gdje idemo? Šta će se desiti? Ko je on? Ne znam. Ali osjećaj je pravi. Dobar. Nov.

U autu smo i vozimo se kroz grad koji bi trebalo da znam napamet. Ali ovaj put kojim idemo, ne znam. Želudac mi se zavrće od krivina i strmine, ali znam da sam sigurna. Sa njim sam. Sigurna sam. Krišom ga gledam i sviđa mi se što vidim. Gleda naprijed, sa nekom dozom ozbiljnosti na licu. Ali nervoza se primijeti.

Noć je dobra za nas.

Stao je. Gdje smo?

Izlazim iz auta i dah mi staje u grlu. Vidi se cijeli grad. Milion svjetlala. Kao da sam na vrhu svijeta. Osjetim njegov dah na vratu i ruke oko struka. Oh, kako to prija. Jeza mi prolazi kroz kičmu kad god osjetim njegov dodir. Mute mi se misli. Ne znam šta mislim, ne znam šta osjećam, ali je dobro. Ljubi me po vratu, a u meni nešto hoće da eksplodira. Ne znam čime me je kupio tačno, i kad, ali znam, zasigurno, dala bih mu sve.

‘Nemoj se nikada promjeniti.’- prolazi mi misao kroz glavu. Okrećem se prema njemu, i gledam ga pravo u oči… I tu nestajemo.

Nebo je kristalno čisto. Svaka zvijezda se vidi. Stojimo naslonjeni na haubu, i pričamo o svemu. Bilo čemu. Tako je to sa njim. Možeš da pričaš o bilo čemu. Smijeh. Zadovoljstvo. Čista sreća. Vruće je, ali nije zagušljivo. Povjetarac čini svoje. Svaki njegov poljubac čini da mi se zavrti u glavi. Tako neobavezan. A tako važan. I svaki, u pravom trenutku.

Ima li, uopšte, pogrešan trenutak za pravi poljubac? Obožavam kad me zagrli s leđa i poljubi u vrat. Svaki put je kao prvi.

“Vidi, zamisli želju!”- odjednom mi govori i pokazuje na nebo. Zvijezda padalica. Prvi put je u životu vidim. S njim.
Okrećem se, ljubi me u čelo. Jedina stvar bolja od njegovog poljupca, je taj poljubac u čelo. Čista svetinja.

‘Nemoj se nikada promjeniti.’- pomišljam, i molim se da me je zvijezda čula.

Otvaram oči i pokušavam da progutam knedlu u grlu. Osjetim da sam mokra. Preznojena. Uplakana? Da. Suze su definitivno tu. Ustajem polako, pazeći da ga ne probudim. Gledam, tako spokojno spava. Sreća pa su snovi tako tajni.
Idem u kupatilo, i umivam se hladnom vodom. Treba mi nešto da me vrati u stvarnost. Cigareta.

Sjedam za stol i palim jednu.
Udah.
Prija.

Od kud sad to? Od kud da ga sanjam? To je bilo tako davno. Sada ima drugi ‘on’. I eno ga, spava. Mirno i spokojno.
Kao da sam pored njega. Kao da nisam ni ustala. Kao da nisam i sanjala. Osjećam se kao da sam ga izdala.
‘Sreća pa su snovi tako tajni…’- pomišljam ponovo.

Zašto me guši? Nije od dima. Suze same idu a ne znam ni za čim plačem. Promijenio se. Oh, itekako se promijenio. Ono što sam voljela, toga više nema. Onog kojeg sam voljela, njega više nema. Odavno. Ovo što je on sad, njega ne znam. Njega prezirem.

Za čim onda plačem?

Khalessi

Komentari

Neki baner