Život

Putevima svitanja – 2 poglavlje…

Parkirala sam auto između borova, nasuprot kafića Tequila Sunrise, uživajući u svibanjskom suncu koje se lijeno provlačilo kroz gustu borovu šumu ostavljajući dojam dosta hladnijeg jutra nego je zapravo bilo. Koža mi se naježila na naletu laganog vjetra dok sam iz prtljažnika vadila sportsku crnu torbu s rolama, štitnicima i bočicom vode. Svukla sam Nike tenisice s nogu i nabrzinu uskočila u role nestrpljivo iščekujući da se maknem iz debele hladovine. Zategla sam kopče na rolama i pojurila niz betonsku stazu. Svega petstotinjak metara dijelilo me do izlaska iz šume i suncem obasjane zadarske šetnice Karme.

Na desnu stranu prostirale su se kuće, vikendice i apartmani, nemarno razbacani, svih oblika i veličina baš kako i priliči svakom dalmatinskom gradu. Na lijevo pogled je pucao na prekrasno plavetnilo, galebove i čigre u samo njima znanoj igri te pokoju brodicu koja se lijeno vukla po površini mora ostavljajući za sobom pjenušav trag. Jutro je bilo naprosto predivno, tiho i spokojno, bez puno šetača jer je bio radni tjedan. Vikendom je cijela šetnica vrvila ljudima. Rolerima, biciklistima, majkama s dječjim kolicima, ljubavnim parovima i nemoguće velikim brojem pasa, što mi je često onemogućavalo da se rolam bezbrižno. Razlog više da maksimalno uživam u ovom jutru – pomislih prisjećajući se kako sam se prije nepuna dva sata jedva natjerala da se izvučem iz kreveta. Sad mi je itekako bilo drago.

Nesanice koje su me sve češće morile bile su rezultat moje više nego dobre sposobnosti da guram probleme pod tepih. Ne suočavam se s njima u nadi da će jednostavno ispariti. Ako im ne pridajem važnost, da će postati manji od zrnca prašine i odlepršati.

Nedavno sam napunila 30 godina. Za nešto manje od godinu dana trebala bih se udati. Za ljubav svog života. Hm, da. Ljubav nečijeg života. Zvuči tako isključivo, kao rješenje sa suda na koji nemaš pravo uložiti prigovor ili žalbu.

Filip, moj zaručnik, je ljubav većine mog dosadašnjeg života. Zajedno smo dugih sedam godina. I sve je bilo sasvim u redu, odnosno vjerovala sam da je bilo, dok se jedne kobne večeri prije nepune dvije godine nije bacio na koljena i zaprosio me. Nakon što me nahranio i napio u finom restoranu, odveo na pustu plažu i obljubio cijelu dok se u daljini čula dreka pijanih tinejdžera i zvuci klasične gitare…

Čula sam se kako govorim da misleći pritom kako pjesma Soldier of Fortune definitivno ne bi trebala biti ona uz koju se opijaš negdje na plaži, još manje ona na koju izgovaraš da ljubavi svog života. Ali izgovorila sam, kratko i jasno. Filip me zagrlio, podigao s tla i zavrtio. Nije skrivao sreću, lice mu je sjalo. Kao i moje, no uzrok mog sjaja bilo je popijeno vino koje je uspješno skrivalo sreću koju sam osjećala u nedovoljnoj količini. Nisam to tako zamišljala – prošlo mi je kroz glavu. Postajem službeno ljubav nečijeg života. Ne bih li trebala biti euforična? No, nisam bila. Osjećala sam se uhvaćeno u klopku. Osjećala sam kako me hvata panika. Negdje duboko u meni kao da se nešto pomaklo onaj tren kad sam pristala na prosidbu i pustilo na slobodu tako mnogo pomno skrivanih duhova. Dok je svjesni dio mene sve pravdao strahom od vezivanja, nesvjesni se derao na mene, zahtijevao da mu posvetim nešto više pažnje od uobičajenog – Ma što ti znaš! i prkosnog lupanja vratima pravo u facu.

Fokusirana na stazu ispred sebe, pojačavala sam tempo vožnje, osjećala bol u nožnim mišićima i vjetar na licu koji mi je tjerao suze u oči. Neki uvrnuti dio mene uživao je u boli koju sam si namjerno nanosila forsirajući svoje tijelo.

Kažnjavala sam se. Svoju nesposobnost da razlučim zdravi dio svoje ličnosti od onog bolesnog, zaraženog mučnim djetinjstvom koje je, sigurna sam, uvelike odgovorno za sve ono što sam kao individua predstavljala.

Smetalo me to. Nekad tek toliko, nekad tako snažno da sam doslovno željela iskočiti iz svoje kože.

Željela sam jednostavno biti ja. Čista i neokaljana. Nenagrižena vanjskim utjecajima. Često sam se znala upitati, u trenutcima samoće, kako bi se sretna Tina ponašala? Sretna Tina je za mene bila ona koja je, da je mogla birati, provela svoje djetinjstvo u nekoj manje dramatičnoj obitelji i s puno manje ožiljaka od one nesretne kojoj nikakva mogućnost izbora nije ponuđena.

Postojala je javna slika mene. Jedna od mojih mnogobrojnih maski. Najčešći epiteti su bili mirna, tiha, povučena, draga, pomalo čudna, marljiva, vrijedna… Očito je to bila maska koju sam negdje putem odlučila ponuditi svijetu. Nije me nešto posebno dirala, nisam nešto puno ni razmišljala o njoj dok jednog dana nisam shvatila da je čisti produkt moje želje da se ne sukobljavam sa svijetom koji me okružuje. Moj način da zaradim ljubav. Da budem prihvaćena.

Svoje sam postojanje uvjetovala. I sve sam se češće pitala tko sam zapravo? Kad uklonim sve uvjete, sva očekivanja, sve akcije nastale kao odgovor na mučne dječje godine, tko ostaje? Kakva Tina? I želi li ta Tina biti dio Filipova života? Želi li Filip uopće takvu Tinu?

Frustrirano sam otpuhnula, želeći promijeniti tok svojih misli. Strah koji bi mi se razlio po duši poput tinte na papiru svaki put kad bih razmišljala o svom trenutnom životu, nije bio nimalo ugodan. Vjerovala sam da ga vješto prikrivam. Vjerovala sam da brinem bez veze. Da previše analiziram iz jednog sasvim razumljivog razloga.

Ne prolazi li svaka mlada isto? Problem je valjda bio što nisam bila tipična mlada.

Ni tipična žena. Na sebe nisam mogla primijeniti pravilo većine.

Biciklist je projurio pored mene gotovo me srušivši. Zaljuljala sam se, mlatarala rukama po zraku poput kakve divlje ptice, no uspjela sam povratiti stabilnost zahvaljujući isključivo dugogodišnjem rolanju i spretnosti. Bijesno sam gledala za biciklistom koji je jurio potpuno nezainteresiran za zbivanja oko sebe.

Još jedan bjegunac – pomislih.

Naslonila sam se na obližnju ogradu i, pokušavajući umiriti svoje disanje, promatrala more. Mobitel je zazvonio, uguran u malenu torbicu oko struka, zajedno s ključevima od auta i bočicom vode. Izvukla sam ga i, ugledavši Filipovo ime na ekranu, namjestila usiljeni osmijeh i vedro lice, kao da je Filip tu pored mene i kao da je u stanju promatrati moje reakcije.

Još jedna maska. Da ugodim. Da budem prihvaćena. Da zaradim ljubav.

Nastavit će se…

Brankica Stanić

Komentari

Neki baner