Život

Srnina ljepota, čvorkova sramota…

Žan-Žak je bio uvjeren da ga Cecilija strpljivo čeka na kruškinoj grani dok on sa zecom obavlja neke “muške” razgovore. Da je kojim slučajem vidio ili čuo razgovor koji se iznad njega odvijao, ne bi se nimalo brinuo – što bi uopće njegova zlatna vuga radila sa nekim čupavim i neuglednim djetlom. Osim toga, bio je previše zauzet i obuzet prepričavanjem svojih dogodovština radoznalom zecu, pa ga nitko drugi nije zanimao. Barem je tako mislio…

Naime, u jednom je trenutku Žan-Žak okrenuo glavu u stranu, točno prema čistini na kojoj je graciozno stajala najljepša životinja u šumi: Srna Dora! Isprva se opet okrenuo prema Zelenku nastavljajući mu “pričati bajke”, no kad je shvatio što je vidio i koga je ugledao – potpuno zanijemi! Munjevito se okrene prema srni koja je bila lijepa kao i uvijek, samo što se upravo u tom trenutku kroz tmurne, jutarnje oblake probila jedna zraka sunca obasjavajući upravu tu čistinu na kojoj je stajala. To je učini još privlačnijom.

Ružičasti Čvorak Žan-Žak se u trenu potpuno promijeni: oči mu se razrogače, kljun razjapi, a srce počne lupati kao ludo! Više nije mislio niti na svoje priče niti na Ceciliju – nju je pak sasvim zaboravio. A ona se upravo spremala uzletjeti sa grane i sletjeti pred njega…

Zlatna vuga isprva nije opazila vidljivu promjenu u čvorkovu ponašanju jer mu je bila okrenuta leđima i dalje gledajući prema Elvisu i njegovoj kući. Međutim, Elvis je sve vrlo dobro vidio ne vjerujući svojim očima: kako itko može biti tako bezobziran kao taj Žan-Žak?!

Kroz djetlićevu glavu u trenu prođe stotinu misli, a najglasnija je bila ona u kojoj se Cecilija okreće i sama uvjerava koliki je zapravo pokvarenjak taj njen Žan-Žak. Čak se i rimuje. Doista, ništa mu ne bi bilo draže od takvoga scenarija, čak je bio spreman i malčice mu pripomoći ne bi li se ostvario.

Ali, postojala je tu još jedna, pritajenija i puno tiša misao, kao da dolazi iz savjesti. U njoj je Elvis vidio Ceciliju tužnu i shrvanu od bola, a to nije želio vidjeti u stvarnosti. Iako je upravo stvarnost ono što joj treba – krajnje je vrijeme da se suoči s njom! Kada barem ne bi patila…

Dvojba u koju se sam od sebe upleo obuzme ga toliko da mu se tih nekoliko trenutaka činilo kao vječnost. Što učiniti: razum mu je govorio jedno, a savjest drugo. Ili je to možda bilo srce…

»Čekaj!«

Poslušao je srce.

Čak i kada je postao svjestan da zataškavanje istine ne koristi ni Ceciliji ni njemu, svim srcem ju je pokušao zaštititi od novog ljubavnog razočaranja. Makar mu je to značilo odreći se posljednje prilike za ostvarenje svojih skrovitih želja, samo kako bi ona bila sretna ili bi barem mislila da je sretna. Ako to nije ljubav, onda ne znam što jest.

Cecilija zastane i pogladi ga po obrazu.

»Dragi djetliću, nije nam suđeno…«

Nije im suđeno? Elvis bi najradije zaurlao iz svega glasa, a to je ono što može doista dobro, i rekao joj da se već jednom okrene i pogleda onog svog kako očijuka sa Dorom!

»Daj se već jednom okreni i pogledaj onog svog kako očijuka sa Dorom!!!«

Zapravo, nije to rekao – bila je to samo još jedna misao. Prilično glasna, najglasnija ikad, no ipak samo još jedna misao. A tako ju je htio izreći naglas…

Da li zbog lošeg predosjećaja, životinjskog instinkta, ženske intuicije ili možda povezanosti koja se između njih stvorila, Cecilija kao da ga je čula. Munjevito i gotovo nesvjesno okrene glavu unatrag imajući što za vidjeti, a kroz Elvisa prođe veliki uzdah olakšanja.

Ružičasti Čvorak Žan-Žak je lepršao krilima poput kakvog zaljubljenog kolibrića točno ispred srninog nosa i sricao neke bezvezne rime. Dora se, naravno, na njega nije obazirala, ali ga nije niti prekidala – bilo je vrijeme da ga Cecilija konačno vidi u njegovom pravom svjetlu.

Sven Hrastnik

 

Komentari

Neki baner