Život

Cijelog se života liječimo od nesretnog djetinjstva…

– “Želiš li još?“ – upitala sam majku sjedeći na rubu njezina kreveta sa zdjelom pileće juhe u rukama. Ugodan miris juhe nije uspijevao prekriti odvratni zadah koji se širio oko njezina tijela.

– „Ne mogu“, –  prošaptala je i zabacila glavu natrag na jastuk.

Njezina duga plava kosa bila je prljava i čupava. Ono šminke što joj je ostalo oko podbuhlih očiju bilo je razmazano i pojačavalo bolestan izraz koji joj je počivao na licu. Ruke su joj drhtale, odjeća zaudarala na cigarete i alkohol. Oporavljala se od još jednog mamurluka.

Imala sam 15 godina i njegovala majku pijanicu. Držala joj glavu nad školjkom dok je povraćala. Borila se s njezinim napadima bijesa sputavajući joj ruke koje su tražile bilo što da razbiju i sruše. Otimala bi se poput divlje mačke i režala dok bih je vukla prema njezinoj sobi i pokušavala ugurati u krevet.

Za javnost, za školu, iz koje sam često izostajala, imala sam boležljivu majku. Svi su spremno prihvaćali moje laži zahvalni što ih pošteđujem mogućnosti bilo kakvog uplitanja u naš život, što bi, kao dio društva, bili dužni učiniti da sam javno priznala ono što su svi oni ionako već znali: da mi je majka alkoholičarka. Zatvarali su oči, a ja sam im u tome pomagala. Mene je gonio sram, njih pak, ne znam… lijenost? Ljudi se toliko uljuljaju u uloge koje igraju u svojim životima da ih promjene naprosto plaše. Makar se radilo i o najbanalnijim stvarima. Lakše je zatvarati oči i okretati glavu, ići kao po ravnoj crti. Na autopilotu, vođen jedino najosnovnijim potrebama.

Spustila sam zdjelu na ormarić pokraj kreveta. Bio je utorak (tko se još opija u ponedjeljak navečer?), dva sata popodne, posljednji školski sat je nedavno završio. Kroz otvoren prozor čula sam smijeh i glasno nadvikivanje svojih školskih kolegica. Nikad kad bih izostajala nisu zastale ispred moje zgrade, niti pozvonile na vrata. Nikad kad bih se vratila natrag u školu ne bi ni spomenule moj izostanak. Kao da se nije ni dogodio, samo bi prešle preko njega. Autopilot.

Majka je zastenjala. Spustila sam pogled s prozora na nju. Držala se rukama za glavu i mrštila.

-„Kakva nepodnošljiva buka“, reče. „Daj zatvori prozor! I donesi mi kakvu tabletu za glavu.“

Ustala sam se s kreveta, pokupila zdjelu s ormarića i uputila prema sobnim vratima.

– „Neću zatvoriti prozor jer ovdje strahovito smrdi, a tableta si dovoljno popila.“

Glas mi je bio pun prezira i ljutnje. Sam Bog zna koliko puta su naše uloge bile zamijenjene, koliko sam je korila, ispravljala i tetošila kao što to svaka majka čini svojoj kćeri. Zastala sam na izlazu i okrenula se prema njoj, pomislivši pritom kako će se zdjela, koju sam držala u rukama, raspasti od siline kojom sam ju stiskala.

– „Operi se, izgledaš užasno“, dodala sam hladno i izašla iz sobe. Pratio me majčin histerični smijeh.

– „Tina! O, Tina!“, vikala je. „Tina, dušo, slatka si kad se duriš! Kad šefuješ isto! Na oca si skroz. Kako se samo on znao duriti! A tek naređivati! Oh…“

Začuo se tresak, srušila je nešto u sobi. U sekundi stvorila sam se na vratima. Još je držala u zraku ruku kojom je u jednom potezu srušila sve s ormarića: budilicu, uokvirenu fotografiju nas dvije iz nekih sretnijih dana, čašu s vodom i nekoliko časopisa. Pobjedonosni osmijeh krasio joj je lice.

-„Tina dušo, kako bi bilo da mi doneseš jednu tabletu, glavobolja me ubija.“

Imala sam 15 godina i njegovala majku pijanicu. Kako živiš kad djetinjstvo provedeš na rubu? Žonglirajući između razarajućih emocija kao podivljali klaun? Kao odrasteš, a svijet očekuje tvoj udio u normalitetu? Sklapajući pritom oči pred bilo čim što može poremetiti taj privid savršenstva, tu normalnost stvorenu da sve one koji se usude od nje odstupati na ovaj ili onaj način, muči do iznemoglosti.

*Cijelog života se liječimo od nesretnog djetinjstva – Ivo Andrić

Brankica Stanić 

Komentari

Neki baner