Život

Na krilima snova kroz lavirint stvarnosti…

I evo me. Ponovo s vama. Doduše nije ovo moj previ tekst nakon povratka, ali je prvi u kojem pišem sebe, nakon dugo vremena. Ne vjerujem da je to baš privilegija za čitati, ali vi je svejedno imate.

Iza mene je period promjena. Neke su nagle, da, ali su bile potreba. Neke su čučile u mojoj podsvijesti pod „neodloživo“. Crvene lampice su se već počele paliti. Znaš onaj osjećaj kad si okružen masom, a ustvari si sam? Na nekom drugom mjestu, pričaš o nečem sasvim drugom, živiš neki drugi život. Ali si kao u snu, kad ujutro očekuješ najzanimljiviji dio, pa odgađaš alarm po peti put, a on ne dolazi. I odjednom shvatiš da više nemaš ni minutu vremena i da umornoj duši san ne može pomoći.

Odbaciš sve ono „a kako ću?“,  „hoću li moći?“ strpaš u kofer sa stvarima koje će ostatati, “šta ako pogriješim?” baciš u kantu za smeće, jer si shvatio da nije od koristi. Otvoriš ormar svog uma, zaogrneš se plašom hrabrosti, jer nisi više mali i znaš da samo hrabri padaju, jer se samo hrabri usuđuju mjenjati. U trenu zbacaš sa sebe teret „misliti na sebe je sebično“ s kojim hodaš godinama i prevrćeš po mislima sve te samoće koje su te naučile kako. Sa suzama zriješ, s osmjehom se hraniš..

Shvatiš da su ti snovi zaglavili u nekom procjepu, još kad si pun nade bio toliko odvažan da sanjaš. U procjepu između one „sebičnosti“, straha i razočarenja. Jer kad si mali uvijek sanjaš da odrasteš, jer u snovima ne vidiš sve te prljave startove koji te mogu udaljiti s terena. Poslije shvatiš da neki oporavci znaju trajati jako dugo. Svaka povreda ostavi trag, istina, kažu u starosti najdublji, ali snaga uma je jača od svakog heroja iz djetinjstva.

Shvatiš da je je tvoje raspoloženje odraz nezadovoljstva i problema, kojima si kresao grane, ni ne shvatajući da one ponovo bujaju. Da nije problem u njima. Da korijen treba mjenjati. A korijen je um. On nije vidljiv. A protiv nevidljivog se ne vrijedi boriti, to je kao da se boriš protiv sjenke. Samo ti si stvaran, tvoje misli su tvoji gosti.

Svi ratovi u tebi se odjednom smire.  Godine lutanja po bescilju, da bi zadovoljio tuđa očekivanja, prestaju. Navali jedan nezaustavljivi val suza u „nebitnom“ zagrljaju koji te probudi, pokaže ti ko si, šta želiš, trebaš, gdje pripadaš, a gdje sigurno ne. Rješiš rebuse, odgovoriš i na posljednje teško pitanje i već si skupio snage da raširiš krila. Let više ne može spriječiti niko. Tuđa očekivanja postaju kap u moru vlastitih, koje do tada nisi vidio. Pritisak pretvaraš u snagu inata, koji često zna da bude najjače pogonsko gorivo. Vrisneš glasno „Da, možda griješim, ali to neću znati dok ne probam!“, „Da, pogriješit ću još sto puta, ali moje greške su sastavni dio mene, moraš nas prihvatiti skupa ili nikako.“

Odjednom je lekcija koju naučiš od djece tako velika i sve ostalo tako malo. Odjednom je život samo ona kula u pijesku, koju, bez obzira na sav trud, odnese prvi nadolazeći val. Ali ima nešto što ostaje. Onaj izgrađeni odnos s onima s kojima smo je gradili. I ništa više. I samo ta ruka ostaje poslije. Pa čemu se onda brinuti!? Budi oslonac da bi imao na šta da se osloniš. Ostalo…!? Sve ostalo je proces sazrevanja, u čijem lavirintu ne smijemo izgubiti sebe. Izgubimo li sebe izgubili smo sve, i prije nego je kula uopće sagrađena.

Da, svjesnost je stvorila tu prazninu. Prazninu koja je skinula teret.

I ne, ne sjecite grane, hranite korijen.

Pronašla sam sebe. A snovi..!? Kad se jednom ostvare oni to prestaju biti. Onda sanjaš dalje. 😉

Voli vas Rami

Komentari

Neki baner