Ljepota Življenja By J.

Pismo strahu…

Sjećam se vrištanja ispod organa. Sjećam se grčenja nerava. Sjećam se tuposti u pogledu , drhtaja i kisjelosti u zeludcu. Lažu kad kažu da se vremenom zaboravi. Ne zaboravi se. Vremenom samo ozdraviš i više te ne boli. Više ti nije zlo. Ali zapamtiš. Zapamtiš da si disao plitko i da si išao krive kičme.

Mogu da te nadjem, ako poželim da te tražim kad god zažmurim. Mogu da osjetim davne trnce po vrhovima pora , mogu čak i kožu da podsjetim kako se ježila. Mogu, jer lažu da se zaboravlja. Umiranja su poučna ko se da naučiti.

Gledala sam te vjekovima. Vukla sam te svom snagom na ramenima, ne shvatajući da treba samo da te skliznem. Da si malen, slabašan i jadan. Da mi ne možeš ništa jer zapravo nikad nisi bio u stanju da bilo kome nešto možeš.

Kad si mlad željan si svega. Ja sam bila željna osjećaja. Voljeli su me dok sam rasla pa sam željela i ove druge. Mrak mi niko nije pokazivao, ispitivački sam mu se uvijek vraćala. U jednom trenutku bio si moj odraz u ogledalu. Ličio si na mene, pokretima izopačenošću ludilom. A ja sam se igrala, mislila sam igra se odigra i svako svojim poslom. Samo ti, ti si igrao lukavo. Ja tebe nisam ubjedjivala da ne vrijediš boba. Nisam ti šaputala da sam bez tebe ništa i da niko nema želju za mnom ako ti odustaneš. Ja sam se igrala. Ispitivački te vezla oko svojih istina. Zapleo si se toliko strašno da sam jedva ukapirala na kraju čije je što.

Postaneš tih ili uplakan. Nisam ni tiha ni uplakana prirodno. Niko nije, nego si većinu uspio da ubijediš.

Ja sam ti se dala. Nisam morala da radim ništa, jer i onako neću uspjeti. U tome ništa je bezbijedno. Vlažno je, mračno i tiho ali niko te ne dira. Nema tu poraza, nema loših koraka nema rizika.

Vriskovi pora postanu smisao. Stalno hoćeš još. Ljudi od straha i depresije su navučeni na to. Nikad im nije dosta. Sve što rade , rade da bi bili mučniji jadniji i stravljeniji. Tamo se daviš u plitko , zaboravljaš da u dubinama ne možeš da potoneš. Dubine su misterija tvoje sitne jadne duše, kojim se spajaš kroz otrove.

Hvala ti, za sve što sam saznala igrajući se sa tobom. Obrnula sam igricu. Prešla sve nivoe. Mogla bih još hiljadu puta tuda ali nije zabavno kad sve unaprijed znaš. Nema više ničega čime bi me mogao uplašiti.

Palio si svjetove, isušivao rijeke, palio zelena polja snova. I znaš šta, nije ostala pustoš. Ostala sam ja, baš onakva kakva jesam i kakva trebam biti. Samo sam shvatila da pakao postoji i da ga ja ne živim. Ne krivim te, ne zamjeram ti. Ne kažem da si loš ili da sam bolja od tebe. Samo sam drugačija. Ja zalivam cvijeće ti kopaš po poljima besmisla. Razlika izmedju nas je što sam se ja sjetila da upalim svijetlo. Možda jednom uspiju svi, pa umreš. Kad se noge umore od tumaranja u prazno sjetiće se. Koliko god da gaziš u mrklom mraku se ne vidi ništa. Spavaj. Pisaću ti  vjerovatno dugo. Vjerovatno ću zauvijek biti srećna što nisi tu , nikad ne poželjevši da si ostao.

Jo <3

Komentari

Neki baner