Život

Kraj šumarka, usred gore…

Godine prolaze, da se već ponekad uhvatim u koštac s mišlju da sam ih prilično skupila. Dobro, toliko da pamtim neka mnogo različita vremena od ovih u kojima sad živim. Bilo je tu svega, i uspona, i padova. I sreće, i tuge. I nepromišljenih gluposti, i pomno isplaniranih stvari.

Tugu ne zaboravljam, ali sretnih stvari se sjećam.

Tako nekako.

Druga vremena…eh da. Sjetim se tog svog djetinjstva. Malo mjesto ispod planine. Sjećam se, jutrom sam bila prva na nogama, i dok bi odrasli pili kafu i pripremali se za neki težački posao, ja bih već završila doručak i s vani se čulo ono „Plis plas plus.“ Zato mi sad mama, često – uz osmjeh, jutrom, kaže kako me se uopće ni ne sjeća, nije to ista ona nekadašnja djevojčica, koja bi budila sve. (Korenje uz osmjeh je prihvatljivije) Mjesto s mnogo zelenila, grajom djece, zuborom rijeke, jezerom u blizini, gdje smo mi djeca bježali bez znanja naših roditelja. Onda bi morali sačekati da se potpuno osušimo da bi smjeli ići kući. Naravno, jezero je bilo dozvoljeno samo uz prisustvo odraslih. Ali kakva bi mi to djeca bili da ne kršimo pravila. Srećom nikom se ništa nije desilo.

Sjetim se one, sada ruševne, škole. Nekad je odjekivala grajom, osmjesima, pa i onim dječjim psovkama. Skrivala prve simpatije, potpise po klupama. Prve prevare i prvi strah. Pisma ispod klupe. A sad se zaobilazi. Služi još samo ponekom pijanom seljaninu da „obilježi teritorij“, koji jedva hodajući pjeva „kako mu niko ne može ništa“. Poseljedice rata. Ostao je bez lijeve noge i cijele porodice. To je razlog zašto ga većina seljana olajava s jednom dozom tuge. Ne bi, a moraju.

Od graje je nastao muk, od simbola odrastanja – ruševina. Zeleni proplaci s jutrima punim rose postali su monotoni. Cure, s kojima sam nasebično djelila svoj sedvič i zvala ih sestrom žive svoje živote, daleko od uspomena. Da se ne lažemo, ne falimo jedni drugima u životu, izgrađen je na nekim sasvim drugim tračicama. Ali ostalo je pitanje, kako to da se neko za koga živimo u tren oka može pretvoriti u običnog stranca, kojeg kao da nikada nismo ni poznavali?

Nismo više djeca, niko od nas. Nema više graje. Uskoro i mjesto samo neće možda postojati, izuzev u uspomenama nas koji smo ga činili bitnim i bučnim. Povremeno, kad se negdje daleko nađemo sami, a prva naučena života lekcija prostruji mislima.

Da li smo se snašli? Većina ne, iskreno. Živi iz dana u dan. Ili na kredit. Industrijalizacija, koja je sve nas, uglavnom, odvela daleko, jer napravila krivu smjernicu. Bez potrebe za objašnjenjem. Da li smo s pravom „srušili“ našu školu, u potrazi za novim, boljim obrazovanjem za djecu?  Da li s pravom 90 % nas okreće glavu na pomen rodnog mjesta, odgovorno tvrdeći kako ga se ni ne sjeća. Čega se onda sjećaju, ako djetinjstva ne?  Šta nas čini „građanima“ dok na godišnjici maturu preturamo tuđe brakove, razvode i prijebračnu trudnoću? Šetnja po asfaltu, podnevna kafa, ili plata od 500 KM, koja jedva da dostigne potrebe liječenja roditelja, koji već lagano ulaze u zadnju fazu života? Da li radimo kolektivnu grešku? I šta ćemo da jedemo kad svi ponosno uzviknemo kako nismo „seljaci“? Šta je tu tačno opravdanje sramu? A šta nas određuje po skupinama? Zar smo zaboravili kako su neke riječi nastale kako bi lakše opisali neku karakternu osobinu?

Juče je, kraj šumarka – usred gore, pao još jedan strop. Srušile se i zadnje uspomene na jedan drugačiji život. Je li nas treba biti sram?

Srameći se prošlosti glasno uzvikujemo kako je prije bilo bolje. Koliko nam je onda zapravo daleka budućnost?

Sretan nam Prvi maj!

Rami

Komentari

Neki baner