Razmišljanja

Baš poput Adama…

Nedjelja. Dan koji većina ljudi provede na jutarnjoj kavi. No, danas ja nisam jedna od tih ljudi. Danas, nakon mnogo godina, nedjelju provodim na nedjeljnoj misi.

Rođena sam u katoličkom ozračju. Ako bi ikad mogla reći tko je uopće za to zaslužan, mogla bih okriviti svoju mamu. Oduvijek se brinula o vjerskom odgoju moje sestre i mene. Navečer su bile obavezne molitve, a svaki petak, svetak i nedjelja bio je dan za odlazak na misu. Nije postojala nedjelja a da na obiteljskom ručku nije prisustvovao i župnik.

Sve mi je to tada bilo normalno. Barem do moje četrnaeste godine, kada sam prestala biti dijete i počela shvaćati/ primjećivati neke stvari. Stvari na koje je moja mama – mogu li reći bila imuna- a koje su meni počele smetati. Od malena su me učili da je svećenik desna ruka Boga. Smatrala sam da svećenici moraju biti suosjećajni i moraju voljeti pomagati ljudima. Da služe kao moralni autoriteti svoje zajednice, pa se moraju ponašati u skladu s pravilima svoje vjere i služiti kao primjer. Ali ubrzo sam shvatila da to baš i nije tako. Svjetonazori su bili totalno iskrivljeni i ja sam sve više primjećivala kako tadašnji župnik ima ljubavnicu, kako đakon koji dolazi kod mojih roditelja na obiteljsko slavlje dolazi s djevojkama te kako bogoslov odmah nakon zaređenja, kupuje najnoviji i najskuplji auto nabavljen ravno iz salona. Zbog svega tog licemjerja, moja se vjera počela klimati.

“Nije nužno vjerovati u Boga da biste bili dobar čovjek. Tradicionalno vjerovanje u Boga je čak pomalo i zastarjelo. Neko može biti duhovan, ali ne i religiozan. Nije nužno ići ni u crkvu, ni davati joj novac. Za mnoge crkva može biti i priroda. Neki od najboljih ljudi kroz povijest nisu vjerovali u Boga, dok su se mnoga najgora djela radila u njegovo ime”.- kaže papa Franjo i ja se totalno slažem s tim.

I tada je krenuo moj bunt, moja osobna pobuna protiv odlaska na mise. Moj život pretvorio se u svakodnevne svađe s roditeljima zbog stvari koji oni nisu mogli razumjeti- da mi je draže provesti neko vrijeme u praznoj crkvi nego slušati propovijed čovjeka koji je život podredio Bogu a nije se tako ponašao.

Vjerojatno se sada pitate, ako je tako, zbog čega sam se onda, u ovu nedjelju našla na misi?Ne, nisam odjednom pronašla izgubljenu vjeru, jer vjeru nisam nikad ni izgubila. Nisam čak ni ponovno počela vjerovati u svećenike, ako se to tako može nazvati.Moj odlazak na misu, dogodio se zbog ljubavi. Zbog jednog desetogodišnjeg djeteta koje me zamolio da pođem s njim na misu. Mog djeteta kojeg dijeli dva tjedna do prve pričesti.

I dok sjedim okupljena vjernicima koji pobožno upijaju svaku župnikovu riječ, i dok očima vrludam do mog djeteta koji ponosno sjedi u prvom redu okružen prijateljima, moje misli polako odlaze jednom djetetu i mami koja vjerojatno, te iste nedjelje gleda svoje dijete s tugom u očima. Ne zato što nije ponosna, nego zbog djeteta koje se danima pripremao za svoju pričest a koji će se zbog nepravde naći dalje od prvog reda u kojem će stajati njegovi prijatelji.

Adam. To je njegovo ime. Malo suncokretovo dijete. Dijete s Downovim sindromom. Ako ste se ikad susreli s takvom djecom, onda vjerojatno znate kakva su ta djeca. Ona su najdivnija djeca s najčišćom dušom punom ljubavi koju osjećaju za svakoga. Pa čak i prema dotičnom svećeniku koji smatra da Adam nema što raditi na vlastitoj pričesti. Ljubavi koju taj svećenik očito ne poznaje. Kada je taj dotični svećenik odbijanjem djeteta proglasio svijetu da tom djetetu nije mjesto na oltaru zapravo je objavio samo jednu stvar- da tom djetetu nešto fali. I znate li što? Slažem se s njim. Adamu nešto fali. Fali mu zloba, bezosjećajnost i mržnja. Fali mu nešto što očigledno taj svećenik ima na pretek.

I zato dok sjedim razmišljam o njima. Razmišljam o Adamovoj mami, koja je zbog vlastitog sina oprostila tom svećeniku. Jer “oprost ne mijenja prošlost ali mijenja budućnost”. Njenu, Adamovu. Jer ona je svjesna da je pred njima još dalek put. Prepun nerazumijevanja, osude, licemjerja. Uspona i padova. I s malim pobjedama. Poput ove. Sve za Adama.

I zato ću ja, sve dok me dijete to traži i dalje ići na misu. Sjediti,praviti se da slušam propovijed i promatrati kako sve promatra nevinim dječjim očima. I molit ću Boga, da to potraje. I da što duže ima čistu, djetinju dušu punu ljubavi. Prema svima. Baš poput Adamove.

A dotičnom svećeniku reći ću samo jednu poznatu Đoletovu rečenicu, koju je vjerojatno ponekad i čuo “A netko to odgore vidi sve…” . Možda će mu sada nešto i značiti.

Ali, vjerojatno neće.

Ana Čaić Bkažević

Komentari

Neki baner