Život

Slučajnosti ne postoje. Svi smo mi marionete podsvjesnih želja…

Negdje oko tri ujutro skuhala sam si svježu kavu, pokupila opremu i uputila se prema Murteru koji je od Zadra bio udaljen nekih šezdesetak kilometara. Računala sam da će mi otprilike trebati sat vremena vožnje do tamo. Imala sam sasvim dovoljno vremena da uhvatim izlazak sunca i hrpu dobrih fotografija. Planirala sam obići što više plaža kojima je Murter bio i više nego bogat i poznat. Na Murteru sam bila jednom, prije par godina na kampiranju s Filipom. Oduševljena njegovom ljepotom, obećala sam si vratiti se jednom sama s fotoaparatom i pobliže ga upoznati.

Čigrađa je uvala smještena na južnoj strani otoka, omeđena je borovom šumom i dok je središnji dio uvale pjeskovit i ljeti obiluje kupačima, strane uvale su stjenovite i kao stvorene za nekoga tko voli osamu. Mjesec svibanj bližio se svom kraju i kupači su mi još uvijek predstavljali najmanju brigu, no ipak sam se uputila do stjenovitih predjela jer su oduzimali dah svojom netaknutom i divljom prirodom.
S ruksakom na leđima, opskrbljenim foto-opremom, vodom, termosicom kave i pecivom sa šunkom i sirom, sljedećih nekoliko sati provela sam lutajući po plažama i fotografirajući. Svi problemi, sve nedoumice, bili su sasvim nebitni. Samo priroda, svježi zrak, fotoaparat i ja. Doslovno sam mogla osjetiti kako svakim klikom napetost u mojoj duši popušta, sve dok nije potpuno nestala i ustupila mjesto potpunoj opuštenosti i miru.

Negdje oko podne osjetila sam umor. Leđa, iako naviknuta na opterećenje od teške foto-opreme, vapila su za odmorom. Odlučila sam uputiti se do centra Murtera, pronaći kakav ugostiteljski objekt i nešto pojesti.

Vrijeme je bilo divno, sunčano i mirno. Jaknu koju sam jutros imala na sebi morala sam skinuti i svezati oko struka jer su, kao i svakog proljeća, jutra i večeri bili iznimno hladni, a tokom dana temperatura se drastično dizala.

Murter je, poput većine dalmatinskih otoka, živio od turizma i ljetnih prihoda, ostatak godine ulicama je uglavnom vladala pustoš. Kao što sam i pretpostavljala, većina ugostiteljskih obrta bila je zatvorena iz jednostavnog razloga, jer nisu imali za koga raditi. Tek njih nekoliko bilo je otvoreno cijelu godinu, mahom za lokalno stanovništvo. Pronašla sam jednu konobu čija je terasa na moje iznenađenje bila gotovo puna, smjestila se ugodno u jednom kutu i nakon naručene pizze i čaše vina, bacila se na pregledavanje materijala. Mobitel sam isključila i ostavila u automobilu, ne želeći da mi bilo što ili bilo tko pokvari dan. Ipak, osjetila sam lagani grč u želucu pri pomisli na Filipa i naš sinoćnji razgovor. Ma možeš otići i na kraj svijeta, ono što ignoriraš progonit će te i tamo. I što dalje bježiš, što se više trudiš umaći. Tu malu pukotinu u sebi ne možeš zakrpati. Uvijek se slomi na istom mjestu. I svaki put ostavi za sobom sve veću i veću pukotinu. Sve dok jednog dana rupa ne postane tolika da joj nikakva zakrpa ne može pomoći. Sa starim hlačama je lako. Jednostavno ih baciš. Što ćeš s poderanom dušom?

Photo by Google

Spustila sam aparat na stol i otpila gutljaj vina. Danas samo sretne misli, danas samo sretne misli – mantrala sam tiho u sebi. Odmak od problema uvijek dobro dođe, tješila sam se. Pomaže sagledati širu sliku, vidjeti stvari iz nekog sasvim novog kutka.

Završivši s jelom i promatrajući ljude oko sebe postala sam svjesna blage nelagode koja se budila u meni. Jedina sam sjedila sama za stolom i počela sam žaliti što ipak nisam ponijela mobitel sa sobom. Bar bih nekako uposlila svoje ruke. Pokušala sam u nekoliko navrata uhvatiti konobaričin pogled i zatražiti račun pa nisam odmah primijetila muškarca koji se zaustavio pored mog stola. Odmjerila sam ga nabrzinu i upitno pogledala. Nije izgledao kao osoblje restorana i nesvjesno sam zauzela obrambeni stav.

„Daaa?“, pomalo drsko upitah.

Osmjehnuo se pa upitao: „Gospođica Kralj?“

Zbunjeno sam ga posmatrala razmišljajući o tome poznajem li ga. Pretraživala svoj um, pokušavajući negdje smjestiti njegovo lice. Neugodnu tišinu ispunio je još jednim osmijehom i ispružio svoju ruku. Gledala sam ju sumnjičavo.

„Luka Bajlo“, reče, strpljivo držeći svoju ruku u zraku. Lijepu ruku. Snažnu. S izraženim venama i dugim prstima. Konačno spustim svoju u njegovu. Čvrsto ju je stisnuo.

„Pa moje ime čini se već znate“, promrmljam, iščekujući od njega nekakvo objašnjenje. Netko od bivših klijenata možda? – razmišljah. Sumnjam, upamtila bih te oči.

„Tina Kralj, fotografkinja,  jesam u pravu?“ upita me. Potvrdno kimnem.

 „Naletio sam bio jednom na vaše radove na Facebooku“, osmjehne se gledajući me prodorno. „A i jedan vaš kolega vas je nedavno spomenuo kao dobar izvor jako kvalitetnih i zanimljivih fotografija.“

„Oh…“, bilo je sve što sam uspjela promrmljati. Zatečena i nespremna na njegov direktan pristup, u trenutku kad sam i duhom i tijelom bila potpuno izvan svog posla, moja reakcija je izostala. Nisam se sjetila niti upitati o kojem je kolegi riječ. Osim toga, nije bila baš svakodnevna pojava da mi prilaze nepoznati ljudi i raspituju se za moj rad, obično bi mi se obraćali e-mailom. Ono što je dodatno pojačavalo moju zbunjenost bila je sama Lukina pojava. Bio je zgodan, bilo je teško ne primijetiti njegova široka ramena i čvrste mišiće na njegovim rukama, no to nije bilo ono što je negdje u dubini moje duše pokretalo alarme za uzbunu. Nešto u njegovom pogledu, načinu na koji me promatrao svojim neobičnim zelenim očima. Zračio je nekakvim mirom, karizmom, činilo mi se da bih bez susprezanja mogla istresti pred njega svoje najmračnije tajne, svoje ludilo i naići na potpuno razumijevanje, oprost, razrješenje svih svojih grijeha. Pomisao da postoji netko tko bi bio u stanju prihvatiti nas bolje i potpunije od nas samih, probudila je u meni jak nemir. Nesvjesno sam prekrižila ruke na grudima ne znajući kako da ispunim tišinu između nas, tišinu koja, činilo se, njega ni najmanje ne dira. Imala sam snažnu želju da zurim u njegove oči poput malog djeteta kad mu daš novu igračku.

Konačno, nakašljao se pa dodao:

„Ja sam grafički dizajner i imam jednog klijenta… Čini mi se da je vaših nekoliko fotografija upravo ono što traži za svoj projekt. Imao sam vas namjeru kontaktirati, ali evo, igrom slučaja danas naletim na Vas.“, uputi mi još jedan očaravajući osmijeh i zavuče ruke u džepove svojih traperica.

Još jedno oh je bilo sve što sam uspjela reći. Nikad nisam bila dobra u čavrljanju sa strancima, baš uvijek bih se spetljala i nadala da će druga strana već nekako naći načina da nas oboje poštedi nelagodne tišine. U većini slučajeva bi našli, ljudi tišinu uglavnom dozvoljavaju samo onima koje dobro poznaju. Luka je definitivno bio izuzetak.

„Svakako pošaljite upit, vjerujem da se možemo dogovoriti.“, uspjela sam konačno promucati.
Stolu je prišla konobarica i upitala je li sve bilo u redu gledajući u dva komada pizze koja su ostala na mom tanjuru. Potvrdno sam joj odgovorila i zatražila račun. Luka, međutim, nije pokazivao želju da ode. Stajao je ležerno pored stola s rukama zavučenim u džepove svojih traperica i očima šarao tren po terasi restorana, tren po mom licu. Često sam se divila ljudima koji su u stanju biti potpuno opušteni u društvu neznanaca. Ja sam uvijek bila kruta i odveć ozbiljna.

„Otkud vi u Murteru?“ upita me iznenada.

Bacila sam pogled na račun koji je konobarica u međuvremenu donijela, izvukla nekoliko novčanica iz novčanika, odložila ih na stol i ustala.

„Uz dužno poštovanje, gospodine Bajlo, nije da vas se tiče.“

Ne znam zašto sam to rekla. Nešto u vezi njega tjeralo me da se ponašam obrambeno, da dam petama vjetra i nikad se ne osvrnem. Možda sam samo bila ljubomorna na način na koji se on očigledno ophodio sa svijetom oko sebe. Ležerno, bez muke, dok sam ja vječito bila u nekakvom grču. Čak je i na moje očito neprijateljstvo reagirao blago.

„Pa sad, i nije da me se tiče, u pravu ste“, pomaknuo se u stranu, da bih mogla proći. Ruksak mi je već bio na leđima, a fotoaparat u rukama.

„Možda bi bilo bolje da sam počeo pričati o vremenu. Divno je danas, zar ne?“ podigao je pogled prema nebu.  „Ali vjerujem da ste to već i sami vidjeli“, opet onaj osmijeh.

Evo je. Krivnja. Što se ponašam tako prema nekome tko samo pokušava biti ljubazan. Ona poslušna dobrica u meni opet je počela cmoljiti. Pa što da je ljubazan? – vikala sam na nju buntovno. To ne obvezuje i mene na ljubaznost! Istisnula sam uzdah kroz čvrsto stisnute zube i pogledala ga.

„Gle, žao mi je… nekako… jednostavno niste pogodili trenutak. Sad moram ići, no bit će mi drago da pošaljete upit. Čime se bavi vaš klijent? Kakve fotografije traži?“

Šutio je par trenutaka ne mičući pogled s mojih očiju pa mi odgovorio:

„Ona je spisateljica. Upravo spremam za tisak njezinu prvu knjigu i trenutno se dogovaramo oko naslovnice. S obzirom na tematiku romana, čini mi se da bi jedna od vaših fotografija snimljenih s onom crvenokosom djevojkom s pjegicama mogla biti ono što ona traži.“

„Oh, Esma!“ prisjetila sam se mlade djevojke iz Bosne koju sam, ugledavši ju na plaži prije par ljeta, očarana njezinom neobičnom ljepotom silno željela fotografirati. Srećom, nije imala ništa protiv. I dan danas, te fotografije često budu uvrštene od raznih, kako domaćih tako i stranih fotografa i portala, kao jedne od najboljih. Esmi su pak otvorile vrata u svijet fotomodela, s čime se i danas uspješno bavi.

Pričali smo još par minuta, otpratio me do automobila uz obećanje da će mi se svakako javiti. Nekoliko dana poslije, njegovo ime pojavilo se među porukama na mojoj Facebook stranici. Često sam se dosta kasnije pitala, bih li voljela da nije? Da je pronašao nekakav razlog za potpunu tišinu između nas, pa makar to bilo samo postojanje neobičnih reakcija koje su naša bića ispoljavala jedno naspram drugog? Da se poštedim ludila, drastičnih rezova i života bez opipljvih granica sigurnosti? Dođe valjda čovjeku koji se opire životu vrijeme za prisilan rast, na ovaj ili onaj način. Svemir se pobrine da one preslabe pogurne, natjera ih da progledaju, kolika god cijena bila. Moja je cijena bila visoka. No patnja koja je proizašla iz iste, bila je ujedno i moj najveći blagoslov.

Slučajnosti ne postoje. Svi smo mi marionete podsvjesnih želja* – Carlos Ruiz Zafone

Brankica Stanić

Komentari

Neki baner