Život

Nebeska snaga…

Bol u njenim očima je bila toliko očigledna i prelazna. Dovoljno je bilo samo na trenutak da uhvatite njen pogled, da zaboli i vas. Stajala sam pored nje, držala je za ruku, i bez riječi gledala u dva krsta. Nije se tu imalo šta reći. Nema riječi utjehe za tako nešto. A šta reći ženi koja stoji ispred grobova sina i muža?

Iako je bol ispisana na njenom licu, odgovorno tvrdim da još uvijek ima naljepši osmijeh. Rijetka pojava kod nje, ali i danas zna da se nasmije. Primjesa tuge taj osmijeh čini jedinstvenim.

Bojala sam se da će da poklekne. Ne mogu da zamislim koji je to pritisak za nju, ali svjesna svih činjenica, bilo je trenutaka kad sam mislila da neće izdržati. Ali svakim danom je dokazivala da je jača nego što mislim, jača nego što svi mislimo. Hrabro primajući udarac za udarcem, nosila je svoj tužni osmjeh dignute glave. Iako joj je mnogo (ne)ljudi okrenulo ledja u najgorim trenucima, nije dala da je to obeshrabri. Nije se čak ni naljutila na njih. I njima je znala da pokloni pokoji osmijeh ne zamjerajući im okrenuta ledja.

Često, ta njena nemoguća snaga, znala je mene da slomi. Nisam mogla da podnesem njen osmjeh, znajući šta joj se sve desilo za tako malo vremena. Koliko jaka moraš da budeš? Koliko snage moraš da imaš da možeš da oprostiš takve zločine? Zločine ljudi? Zločine života? Sudbine?

Sjedile smo kod nje i pile kafu, kad je ustala i iz džepa izvadila ključ. Pošla sam za njom kroz hodnik. Otključala je jedna vrata i pokazala mi rukom da udjem. Soba njenog sina. Oltar. Soba je bila hladna, a svaka stvarčica na svom mjestu. Na zidu desetine njegovih slika. Moji crteži koje sam mu poklonila. Htjela sam da vrisnem. Ona je ušla i sjela na krevet.

-“Ovde često budem. Kao da sam mu bliža kad sam ovde.”- rekla je, polunasmijana, kao i uvijek. Knedla mi je stala u grlu. Šta da kažem na to?

Ustala je i prišla ormaru. Izvadila je njegovu omiljenu majicu i pružila mi je.

-“Ovo nikom ne bih dala, ali znam da bi on htio da je imaš.” – moj vrisak je bio na pragu. Uzela sam majicu koja je još uvijek mirisala na njega. Suze su krenule same.

Svaki dan me je više i više oduševljavala veličina njenog srca i snage. I danas je tako.
I danas se smije, pomaže drugima, brine se o drugom sinu. I danas je sve okrenuto protiv nje, ali ona ide naprijed. Znam da će preživjeti i izboriti se. I sama je rekla “treba samo neko da vjeruje.”

Khaleesi

 

Komentari

Neki baner