Život

Jesi li zaista svoja ili se samo trudiš biti drugačija?

Danas je u trendu biti drugačiji. U trendu je istaknuti svoju jedinstvenost, dičiti se njome. U trendu je negodovati, buniti se, biti protiv mase. U trendu je glasno uzviknuti svoja sam, slobodna, sve što činim, činim jer mi se hoće, jer svijet voli pojedince koji misle svojom glavom, koji nisu ovce. Divota.

No, s druge stane trendovi su poznati po tome da one koje zavede, natjera da čine stvari koje inače ne bi, da stvara duboko nezadovoljne ljude koji svoju okolinu zavaravaju prijetvornim smješkom, koji na kilometar „smrde“ na neautentičnost jer ono što rade nije u skladu sa njihovim bićem, tek je silna potreba za pažnjom.  A takvi su sve samo nisu svoji. Takvi postaju tek otužne kopije, a svi znamo što jednu kopiju čini beskrajno otužnom – neoriginalnost.

Biti svoja, kakva god da jesi, bi trebalo biti prirodno stanje tvog života koje se ne podvrgava nikakvim trendovima. Biti svoja ne bi trebalo značiti ono što danas nažalost često znači – biti prisilno drugačija od drugih. Trošiti i zadnji atom snage na stvaranje razmišljanja i djela koja su u suprotnosti sa okolinom  da bi na taj način dokazala da si drugačija, da bi se osjećala posebno dok te svi drugi iz mase krišom gledaju i dive ti se.

Kad si zaista svoja, nepravilna si, nesavršena, mijenjaš se; svoja viđenja, razmišljanja, sredstva kojima se koristiš da bi stigla do svojih ciljeva. Nekad si svima oko sebe poput kakve luđakinje; tvrdoglava, sama u svojoj borbi jer svi drugi niječno kimaju glavom, govore ti luda si, nemoj tako, ali ti ne odustaješ jer znaš, vodi te tvoj unutarnji glas koji vrlo dobro zna što je ono što moraš, a što ne. Nekad si čista suprotnost; utopljena u masi, kimaš potvrdno, prepuštaš se slijepo struji da te nosi jer znaš da opiranje nema smisla, čak ni onda kad pokraj tebe prolazi horda onih koji te vrišteći vuku za rukav i govore ti; istupi, probudi se, ne budi ovca!

Kad si zaista svoja ne mariš za tuđa mišljenja. Nemaš potrebu svoje postupke objašnjavati drugima, dok god ti isti postupci nisu nikome na štetu. Ne bole te etikete koji ti drugi prišiju jer si svjesna sebe, svojih kvaliteta, svjesna da je tim pojedincima površnost poput drugog imena, vječno je prišivena uz njih, toliko da ponekad potpuno gubi svoje obrise.

Kad si zaista svoja ne sukobljavaš se. Ne trudiš se svoja uvjerenja nametnuti drugome. Tuđe postupke ne procjenjuješ po svojoj ljestvici vrijednosti i one drugačije od sebe ne nazivaš glupima, nesposobnima i nezanimljivima. Uz dužno ih poštovanje puštaš da žive, uz dubok naklon odlaziš, tiho i dostojanstveno, ako je ono što jesu daleko od onoga što tebi odgovara, onoga za čim ti tragaš.

Kad si zaista svoja ne vičeš, ne brbljaš glasno i nepotrebno samo da bi bila primijećena od drugih. Nisi poput klinke u tinejdžerskim godinama koja se još uvijek zbunjeno traži, pa nedoličnim ponašanjem, odjevanjem i šminkom skreće pozornost na sebe. Dostojanstvena si. Imaš manire. Tiha si, no nikom ne pada na pamet poslužiti se tobom kao otiračem za noge, jer tvoja snaga izvire iznutra, prepoznaju je u tvom pogledu, u tvom hodu, u tvom izražavanju.

Znaš li da pravi borci nikad ne viču? Znaš li da uredno u tišini odnose sve bitke, dok ti rasipaš svoju energiju na dokazivanje, potrebu da od drugih čuješ: da, u pravu si.

Ljudima prečesto upravlja strah. Strah od osude. Kritike. Strah od uspjeha ili neuspjeha. Strah od promjena. Od posljedica prihvaćanja ili neprihvaćanja. Strah od ukalupljivanja. Strah od napuštanja. Strah od bivanja onoga što zaista jesmo. Strah od života… A strahovi su poznati po tome da nas koče. Da nas tjeraju na postupke koje zapravo ne želimo, da izgovaramo riječi koje zapravo ne mislimo, da slijedimo trendove koje zapravo preziremo. Da nas oblikuju u nekakve blijede kopije koje su daleko od našeg autentičnog bića.

Nije li to tužno? Nije li tužno osvrnuti se oko sebe i vidjeti hrpu pojedinaca koji se toliko trude biti drugačiji da svi odreda izgledaju potpuno isto? A zašto? Da bi bili prihvaćeni od ljudi do kojih im zapravo nije ni stalo, koji nisu ni bitni na njihovom životnom putu. Da bi zadovoljili svoj ego. Da bi utišali ono nesigurno dijete u sebi koje vječno traga za odobravanjem okoline. Da bi se poštedjeli rizika koji biti svoj nosi sa sobom – za sve svoje neuspjehe nemaju koga kriviti osim same sebe.

Biti zaista svoja u današnjem svijetu nije lako. No s druge strane, zapitaj se; što znače i nekoliko puta slomljena krila naspram potpune nemogućnosti leta?

Brankica Stanić

Komentari

Neki baner