Život

Jednoga se bojim – ne biti dostojan svojih patnji…

Jedinstvenost. Nešto što se cijeni. Utipkajte tu riječ u Google. Naći ćete pregršt zanimljivih, inspirativnih i nadahnjujućih hvalospjeva jedinstvenosti. Istina, nema ništa ljepše od sposobnosti da budeš svoj. Meni je pak oduvijek bilo zanimljivo društvo koje, dok na jednu stranu potiče ljude da budu svoji, na drugu masakrira svakog individualca u pokušaju da se istakne. Kakav ste tretman dobili svaki put kad ste istupili iz mase? Jesu li vas obasipali hvalospjevima ili slali prijekorne poglede i pogrdne riječi jer ste se usudili poremetiti savršeno uhodani stroj jednoličnosti?

Jedinstvenost, koliko god bila divna, ima jednu veliku manu. Ide pod ruku s usamljenošću.

Ja sam to znala bolje od ikog. Epitetu jedinstvenosti nisam mogla umaći samim time što sam imala privilegij da se rodim u nadasve zanimljivoj obitelji. Ako uopće kaos u kojem sam odrasla mogu tako nazvati. Tješila sam se da su možda sve obitelji takve, da sve funkcioniraju u širokoj lepezi disfunkcije i da sam ja ta koja treba ojačati, stisnuti zube. Da su svi oni osmijesi i izrazi zadovoljstva koje sam znala vidjeti na drugima samo dobro uvježbana predstava za javnost. U četiri zida svi se oni bore s različitim demonima, vjerojatno i s puno gorim od mojih. S vremenom, kako se razvijala moja ljubav prema knjigama i kako je moj čitalački opus bivao sve veći i širi, shvatila sam da neke stvari, iako postoje, ne bi trebale niti mogu služiti kao primjer normalnosti, a jedinstvenost koju posjeduju nije niti malo nadahnjujuća.

Nisu sve jedinstvenosti jedinstvene. Dok nekima treba dati prostora za razvoj krila i let, neke bi trebalo ugušiti prije nego se usude zaživjeti.

Majčin alkoholizam zbog kojeg je tako jedinstveno plesala po ulici, posrtala u prekratkoj suknji, mamila osmijehe suprotnog spola. Očeva jedinstvena sposobnost da potiskuje emocije u tolikoj mjeri da je zbog njih obolio, dobio rak i umro. Moja jedinstvena želja da sve uradim besprijekorno i kako treba pod svaku cijenu, da bih izbjegla bilo kakvu mogućnost da me usporede s majkom. Moja jedinstvena potreba za dokazivanjem, potreba da mi drugi kažu kako vrijedim samo da bih ušutkala ono nesigurno dijete u sebi koje se godinama kupalo u osjećaju bezvrijednosti.

Najbolja učenica uzornog vladanja. Mezimica svih profesora. Točna, besprijekorna, detaljna. Sve ispite dala u roku. Diplomirala s najboljim ocjenama. Rasla poput cvijeta na svaku pohvalu i lijepu riječ profesora. Svaka nova pohvala samo me gurala naprijed da budem još bolja, još savršenija. Kao takva nisam imala mnogo prijatelja. Što je samo pojačavalo moj osjećaj bezvrijednosti. Konstantno sam bila kao na klackalici: vrijedim – ne vrijedim, dobra sam – loša sam. Konstantno sam analizirala svoje postupke, svoje riječi, kojima bih privukla više odobravanja?

Pravila, pravila, pravila. Postavila sam ih bezbroj. Ako želiš biti prihvaćena, ne smiješ to, to i to. Ako želiš biti voljena, moraš to, to i to. Dala sam se oblikovati poput gline. Svakome prema potrebi. Bježala sam panično od bilo kakve usporedbe s vlastitom majkom, uvjerena da smo nas dvije nebo i zemlja, no sve mi se više činilo da nema zapravo neke velike razlike između nas. Obje smo prosile za ljubav. Samo na drukčije načine. Dok sam ja izigravala dobru curicu noseći oklop samostalne, samosvjesne i sigurne osobe, ona je svijetom lutala bez ikakvog oklopa. Ogoljevala se pred svima, bez ikakve samokontrole, dajući se cijela na pladnju. Bile smo na suprotnim stranama potpuno jednake priče.

Sjećam se… bilo je to nekih dvije – tri godine nakon smrti mog oca. Sjedila sam za radnim stolom u svojoj sobi oblijepljenoj posterima popularnih glumaca i pjevača. Vrijeme Backstreeet Boysa, Spice Girls-ica i Take That-a. Vrijeme kad se plakalo nad filmom Titanic, nesretnom sudbinom Jakea i Kate i uzdisalo za mlađahnim Leonardom di Capriom. Vrijeme kultnih Dosjea X i sjedenja svakog četvrtka uvečer za malim ekranom nestrpljivo iščekujući trenutak kad će se Mulder i Scully konačno poljubiti. Vrijeme kad su ogrlice – tetovaže, karirane košulje par brojeva veće, martesice i mini ruksaci bili nezaobilazan dio garderobe svake tinejdžerice kojoj je bilo stalo do ugleda u društvu. Vrijeme kad sam prebrzo odrasla, kad sam bez ikakvog uljepšavanja prerano shvatila kako život i ljudi mogu biti okrutni.

Sve je počelo smrću mog oca, s mojih nepunih 11 godina. Iako moji roditelji nikad nisu bili jedan od sretnijih parova, sve ono prije očeve smrti predstavljalo je sasvim bezazleno, pa čak i sretno odrastanje u usporedbi s onim što se pokrenulo njegovom smrću i nastavilo dugi niz godina.

Na ušima sam imala slušalice, priključene na walkman i preslušavala kazetu Pearl Jama po milijunti put, te nisam odmah čula kad je majka ušla u sobu.

– “Dobro, čuješ li ti mene?!”, dreknula je istovremeno povlačeći slušalice s moje glave. Zajaukala sam, jer je usput potegla i pramen moje kose.

– „Dozivam te ima cijela vječnost!“, dodala je, zanemarujući moj jauk. Odavno je prestala mariti za išta što se nije ticalo nje osobno. Zaudarala je na alkohol, nešto što sam ćutala sve češće, no i dalje mi nije doprlo do svijesti da moja majka ima problem s alkoholom. Voli izaći i popiti, tako je to nekako otprilike u mojoj glavi izgledalo. Pogledala sam ju ljutito, no u njezinim očima nisam vidjela nju. Tek neku podivljalu, progonjenu zvijer.

– „Skuhaj nam kavu!“, obrecnula se osorno i uhvatila za glavu. – „Glavobolja me ubija!“

I samo tako, okrenula se i izašla. Mislila sam da je zbog pijanstva pobrkala riječi, no izašavši iz sobe, shvatih da je u kući još netko. Neki muškarac sjedio je na kauču u dnevnoj sobi i pušio. Kad me spazio, upitao je majku:

– „Tvoja mala?“

– „Aha“, promrmljala je, pripalila cigaretu i teatralno dodala. „Ante, upoznaj Tinu, Tina ovo je Ante.“

Ante me pohotno odmjerio od glave do pete, zadržavajući pogled na mojim grudima koje su počele rasti prilično rano. Ante je gotovo momentalno za mene postao odvratni, pijani mamin prijatelj koji je vječito visio u našem dnevnom boravku, ostavljao za sobom boce od piva i pune pepeljare posvuda, svađao se s mojom majkom svako malo i imao neizdrživ poriv da se svojim ogromnim, gadljivim tijelom očeše slučajno o moje u baš svakoj prilici.

Ti trenuci. Kad nas je moja majka upoznala. Kad se izderala na mene što toliko otežem s kavom kao da pečem tuku. Kad sam stajala u kuhinji i lijevala njihove proklete kave u šalice, dok se čuo njihov neprirodni cerek. Tad sam shvatila da nešto opasno nije kako treba s mojom majkom. S našim životima. Da ne mogu biti svakodnevna ni normalna pojava pijana ogorčena majka, koja sipa uvrede i zahtjeve, njezin podjednako odvratan ljubavnik, koji bi se rado osladio njezinom kćeri, koja sve to mirno promatra s ledenim izrazom na licu. Licu na kojem se ne može očitati niti jedna emocija. Držanjem koje bi i kraljicu posramilo.

Postala sam sjena. Poslušna i pokorna. Netko tko će udovoljiti njihovim željama samo da ne navuče na sebe njihov pijani bijes. Tada sam vjerovala da je to moja putna karta za izlaz iz tog pakla. Danas se pitam zašto sam izabrala biti baš takva? Zašto nisam bila buntovnica? Netko tko reži, pokazuje zube, bori se? Netko tko će im dati do znanja da ono što rade nije ispravno i da sasvim sigurno tako neće postupati sa mnom? Netko tko će svojoj polumrtvoj majci u tri sata ujutro, koja povraća i pokušava pogoditi školjku, reći jednostavno – neću te tješiti, neću čistiti za tobom, neću te stavljati u krevet, neću slušati tvoje žalopojke, neću te njegovati dok se ne otrijezniš dovoljno da možeš ponovno napraviti potpuno jednaku stvar. NEĆU. ODJEBI. TI I TVOJI PROKLETI JEBAČI. PROKLETE PEDOFILČINE. JA. TI. NE. DUGUJEM. NIŠTA.

Danas često vjerujem da sam bila slabić, da sam šutjela upravo zato jer nisam imala snage ni hrabrosti boriti se. Pogotovo otkako sam pristala na Filipovu prosidbu. Otkako sam počela analizirati naš odnos tjerana tihim nezadovoljstvom duboko u sebi. Od početka naše veze bila sam poslušna i dobra djevojka. Uvijek se prva povlačila u raspravama, bila u pravu ili ne, samo da bih izbjegla svađu. Prešutjela neka razmišljanja koja su se kosila s njegovim, vjerujući da sam tako tolerantna. Činila toliko toga da bih zadržala mir u kući. Činila toliko toga što u suštini zapravo nisam željela. Po svojoj sposobnosti prodavanja sebe za zrno ljubavi bila sam zaista jedinstvena.

No, nisu sve jedinstvenosti jedinstvene. Dok nekima treba dati prostora za razvoj krila i let, neke bi trebalo ugušiti prije nego se usude zaživjeti.

Jednoga se bojim – ne biti dostojan svojih patnji. * – F.M. Dostojevski

Brankica Stanić

 

Komentari

Neki baner