Život

Gdje si pogriješila?

Ovih dana sam doživjela prizor koji mi je zaledio krv u žilama i bacio me u duboka razmišljanja. Naime, slučajno sam bila svjedok “razgovora“ jedne moje poznanice i njenog odraslog sina. Neću pričati okolnosti pod kojima sam slušala taj razgovor, ako ga možemo nazvati razgovorom, jer nisu bitne. Bitno je da sam čula kako sin od dvadeset i plus godina razgovara sa svojom majkom. Odnosno čula sam kako se dere na nju, lupa šakom od sto, unosi joj se u facu i traži pare. Ona je jadna pokušavala kroz plač  da mu nešto objasni, ali nije dolazila do riječi od njega. Samo je ponavljao “daj pare” uz užasne psovke i ja sam imala osjećaj da će je svaki tren udariti.

Poznajem tu ženu i znam  s koliko ljubavi priča o tom svom sinu i slušala sam zgrožena na koji način taj sin, odrastao muškarac razgovara s njom. Ne znam razlog njihovog konflikta, on nije ni bitan, ali znam da mu je ona majka. Slušajući tu njegovu dernjavu, naježila sam se. Zapitala sam se je li ga zbog toga rodila. Hej, rodila ga je. Je li on svjestan šta to znači? Je li iko od nas svjestan šta to znači? Neko nas je rodio. A prije toga devet mjeseci nosio u utrobi, hranio nas svojim vazduhom, svojom krvlju, svojim zalogajem. Uspavljivao, liječio grčeve, skidao temperature, bdio nad nama. Neko je gurnuo sebe i svoje želje, svoje snove  da bi ostvario naše. Neka žena se odrekla sebe da bi se mi izgradili. Da bi postojali. Hej, ležao si joj kraj srca – poželjela sam mu doviknuti.  Hej, umirala je u porođajnim bolovima da bi tebi dala život. Hej, noćima nije spavala zbog tebe. I još uvijek ne spava. Hej, toj ženi si cijeli svijet. Svašta nešto sam htjela reći, ali nisam. Odjurila sam da ne slušam više, ali nisam mogla izbaciti iz glave njegov glas.

Bože, je li ih zbog toga rađamo? – pitala sam se. Bože, jesu li nas zbog toga rodile? Jesmo li im zbog toga bili radost, nada, sve? Da ovako razgovaramo s njima? Hej, pa ona je majka. Srce mi se stezalo u grudima od te pomisli.

Jadna žena, znam da ima samo njega. Znam da je cijeli svoj život posvetila borbi za njega. Čemu? Da bi joj se ovako crven od ljutnje unosio u lice? Da bi strepila kad će je udariti. On, njeno čedo, njena ljubav, njen svijet. I šta će ona? Nasilnog muža se možeš riješiti. Nasilnog brata možeš prekrižiti. Šta ćeš za nasilnog sina? Možeš li otkinuti srce i baciti ga? Možeš li se odreći svoje krvi, svog mesa? Kako kad te njegov bol boli više nego tvoj? Kako kad je tvoja ljubav tolika da potopi svaku povrijeđenost, svaku ljutnju? I kako se ovo desi? Šta krene po zlu pa te vlastiti sin gleda s mržnjom? Odgajala si ga s ljubavlju, znam. Pružala si mu pažnju i sve što si mogla. Šta se onda desilo? Šta je krenulo po zlu? Kad? Gdje si pogriješila, jadna ženo? Gdje si pogriješila, majko, pa tvoje čedo tako razgovara s tobom? Pa te tvoje čedo gleda kao neprijatelja i ne obazire se na tvoje suze? Gdje si pogriješila pa u njegovom srcu nema ljubavi za tebe, nema suosjećanja, nema milosti? Šta si to rodila? Šta othranila? Šta odgojila? Vidi u šta si mladost, godine, život, snove, nade uložila. Kaješ li se? Kaješ li se ili mu sve opraštaš, iako ti oproštaj ni ne traži?

Milijun pitanja mi je bilo u glavi. A odgovore nisam znala. Osjetila sam strah. Strah od svog djeteta koje sebi želim roditi nekad u životu. Strah od majčinstva.

Isplati li se, zapitala sam se? Isplati li se tolika žrtva i šta ako nešto krene po zlu pa dobijem ovo? Dobijem odraslog muškaraca koji se dere na mene, traži pare i psuje mi sve čega se tom trenu sjeti. Šta ću onda? Ostala sam u razmišljanju. Ostala sam s pitanjima, na koja nisam znala odgovor. Osjećala sam se nemoćno i slabo. Poželjela sam da sam jaka i da dođem tamo i spucam mu koji šamar, povučem ga za uši i održim lekciju o tome kako se razgovara s majkom. Poželjela sam mu objasniti koliko je ona toga uradila za njega, koliko je njena žrtva velika. Mada sve nas treba ponekad ovo podsjetiti. Znate ono kad nas nervira njihova brižnost, zapitkivanja, miješanja u život. Kad njihovu pažnju i ljubav uzimamo zdravo za gotovo. Kad mislimo da im ništa ne dugujemo i da zaslužujemo i više od onog što su nam pružile. Trebali bi se onda podsjetiti da su njihove nade, želje, snovi u nama. Trebali bi se onda podsjetiti da su one, uz veliku muku i žrtvu donijele nas na svijet i od nas napravile ljude. Ili bar pokušale. Jer neke to, nažalost  nisu uspjele. Nečija žrtva bude uzaludna pa umjesto da othrani čovjeka, othrani nešto za šta nemam riječi i ne želim da je ima.

Ilda Dedić

Komentari

Neki baner