Život

Siđi sa oblaka, ne glumi visinu, samo si jedan čovječuljak, isto k’o i ja!

Danas ću biti kratka jer mi se previše toga mota po glavi. Kratka i direkta, pa kako kome sjelo! Ponekad je to zapravo jedini način…

Postoje oni stvarni ljudi, fini ljudi, a postoje, dušo moja i ona čudovišta koja ti se natovare na leđa i nikako ih skinut. Postoje i oni koji su gluhi dok im pričaš, “slijepi” dok ih gledaš, a postoje i oni koji te čuju bez ijedne izgovorene riječi, a vide te kroz dah, kroz dodir, jednostavno te osjete.

Ali, te prave ljude sretneš jednom ili nijednom u životu. Sretneš li te hodajuće anđele, sretnik si. Ono što me je razočaralo jeste ljudska glumačka sposobnost, ali istovremeno ta prvorazredna fora me je naučila da im ne smijem vjerovati niti od takvih mnogo očekivati. Ono što ti ljudi oprostiti neće bit će tvoj osmijeh, i zato razvuci osmijeh. O da, ljudima ćeš trebati i valjati dok imaju koristi od tebe, a kasnije će te odbaciti kao kakvu staru krpetinu…

Bože, živimo u haosu, haosu stremimo, i ne stižemo nigdje. To su ti ljudi, bezobrazna sorta, a najgori su mi oni ‘hinjavci’, uf, njih prezirem. Kažu, kad progovoriš- “pustila jezik”, a kad šutiš- “budala”. Ali, ne shvataju da dopuštati im da gaze po bilo kome je toliko ponižavajuće da je bolje ne roditi se nego padati toliko nisko.

Odbijam šutnju, odbijam klimanje glavom, odbijam budalasto prihvatanje i odbijam život u sjenci “nadredjenog.” Hej ti, reću ti ono što mislim, ali ” u facu”, ja se ne krijem kao većina, šutjeti neću, jer šutnjom ne dobijam baš ništa, osim većeg tereta na duši, i to je to. A ono ” puštanje jezika”, da se razumijemo, to nije neodgoj već samo dostojanstvo jedne ličnosti koja jednostavno ne dozvoljava da se gazi po njoj.

Preporučujem ti da ne gaziš po sebi, NI RADI ČEGA I NI RADI KOGA!

Lejla Salčin

 

Komentari

Neki baner