Pogledom na nas…

U polumraku sobe
svijećom što titra
suza mi jedna
u oku stane,
pa čeka drugu
da pogura je smjelo,
i obasja
zajedničkim plesom
sjećanje mi cijelo.

I slije se, zaplovi,
kao brod u boci,
jedra se slome,
u buri, oluji,
nasjemešim se,
zaplačem,
slom doživim,
stvarnost produbim,
što više nema usana
kojih se ne naljubih.

Drveni konjić,
ringišpil sreće,
bezbrižna cika,
radost proljeća,
igranje u blatu
musave male,
i poslednji otkucaj
srca što staje.

Otac sa strogoćom,
majka se snašla,
armija pačića
u livadu zašla,
puževi po vlatima
zelene trave,
što gutaju ih kljunovi
dok se ne “udave”.

Lopta se kotrlja
prema praznom golu,
teren između četiri cigle na putu,
klizanje znanom zaleđenom stazom,
sanke sa brijega,
škripanje pod nogama bijeloga snijega.

Terijer Boj
po ulici vuče
zapregu punu
brata i mene.

Lubenice il’ bostani,
zečevi brzi,
kanarinac, papagaj,
prostranstvo slobode,
strijele, golubovi,
igrališta i parkovi,
nanine ruke
koje u san vode.

I mogla bih navesti
sve sjenke na zidu
što ih plamen svijeće izvuče pred oči,
ali zadržat ću neke
strašne u sebi,
jer možda probude
još strašnije u tebi.

Kažu da se minut
prije smrti
sjetimo najvažnijih
bitova života,
kad naviru nam suzama
uspomene na oči,
da posljednji otkucaj
srce zakoči.

I sve je ovdje,
i sve tamo,
i sve duže,
što mu duže značaj damo.

Odlaze nekud papirni brodovi,
zaprežna kola,
traktori, bageri,
i lutke, i “guma”,
odlaze kamenčići, “škole” se ne igra,

sjaj iz oka i klikera ne titra,

vojnici olovni,
mačevi, puške,
penjanje na višnje,
jabuke, kruške,
vašari i oblak,
tragovi u svježem betonu,
bmx bicikl,
kraljevi na djetinjstva tronu.

Kako se sa uspomenama nosim?
Eh, kad nije bolje,
dobro je i danas
pogledom na nas.

Komentari

Neki baner