Život

Udarac se ne prašta…

“Šta radiš tu? Rekla sam ti da ne dolaziš. Rekla sam ti da te ne želim vidjeti. To što ti plaćaš ovu hotelsku sobu ne znači da imaš pravo doći kad hoćeš. Nisam ti je tražila. Ništa ti nisam tražila. Gubi se, ne želim te vidjeti.“

– “Hoću da razgovaramo“- pokušava je uhvatiti za rame, ali ona se izmiče.
– “Ne želim razgovarati. Imam pravo na to, shvati. Kad ne želim razgovarati onda ne želim i ko si ti da mi se samo tako pojaviš na vratima? Idi odavde. Pusti me da spavam. Dva sata su poslije ponoći. Idi onim svojim kujama. Plaćaj im pića, flertuj, baš me briga. Crkni!“

Izgovara u jednom dahu i vraća se u krevet. Stavlja jorgan preko glave. On stoji pored nje. Zatim sjeda na krevet. Zaudara na alkohol.

– “One su moje stare poznanice. Šta ima loše u tome ako sam ih častio pićem?“- pokušava joj sklonuti jorgan s glave.
– “ Bježi od mene“- počinje da histeriše.
– “Sve sam vidjela. Pred mojim očima flertuješ s njima. Skloni te ruke od mene. Ne želim te gledati.“

Vrišti i udara ga u grudni koš. On je gura je od sebe jako. Ona pada i udara glavom od naslonjač kreveta. Obuzima je bijes. Nevjerica. Prvi put da je bio grub. Diže se, gleda ga u oči bijesna.

– “Gade jedan bolesni. Gurnuo si me. Udarila sam se. Izlazi iz sobe. Gubi se“- unosi mu se u lice i vrišti.

Bijes je obuzima i ne zna više šta govori. Odjedanput osjeća udarac. Jak udarac koji ju je bacio na krevet. U nevjerici je. U šoku. Pokušavam ustati, ali zatim slijedi još jedan. Zatim još jedan. Pokriva rukama lice. Govori mu da prestane. Ali on je ne čuje.

– “Eto ti kujo, je li to hoćeš? Hoćeš li tako da pričamo?“

Hvata je za kosu i vuće po sobi. Moli ga da prestane. Ali on na njene molbe i jauke postaje sve bjesniji. Šutira je nogom u stomak. Ona prestaje da se odupire, samo rukama štitim glavu. Lagano gubi svijest. Hvata je za ruku, diže s poda i baca na krevet.

– “Vidiš li šta si napravila, kujo? Vidiš li?“

Ne čuje ga više. Izgubila je svijest. Trza se tako u jednom trenutku. Otvara oči teškom mukom. Na jastuku krv. U sobi je svjetlo upaljeno. Nema ga. Otišao je. Ustaje s kreveta i pokušava se odvući do kupatila. Pada. Primjećuje krv na podu. Odjeća joj je pocijepana. Ponovo se diže. Tetura do kupatila. Staje pred ogledalo. Ispod nosa skorena krv. Desno oko zatvoreno. Ispod lijevog modrica. Pipa zube. Cijeli su. Dobro je. Diže kosu. Vidi modrice. Boli je. Ne smije pipnuti. Pokušava se umiti. Ali ne može. Cijelo lice je boli. Odjednom počinje da jeca. Skuplja se na podu kupatila i jeca. Tako je zaspala. Budi je zvono s obližnjeg zvonika. Otvara oči. Primjećuje da je svanulo. Pridiže se. Dolazi do mobitela. Sedam je sati. Opet ima navale suza. Počinje da jecam. Šta će sad? Zar on da joj ovo uradi? On koji joj je sve?

-“Šta ću sad“- ponavlja tiho. Trese se. – “Šta ću bez njega. On je moje sve. Gdje ću sad? Koga sad imam? Zar nisam zbog njega ostala bez prijatelja? Bez sviju? Šta ću sad?“

Plače, trese se sva. Smiruje se malo, zatim se pridiže i dolazi do kreveta. Uvlači se pod pokrivač i zatvara oči. Ponovo uranja u san. Budi je mobitel. On je. Zove je. Trza se. Prekida poziv i ustaje iz kreveta. Mora otići. Mora što prije otići. Ali gdje će? Kupi stvari i trpa ih u kofer. Slaba je. Nesvijesti joj se. Uzima mobitel. Razmišlja koga bi mogla nazvati. Koga ima nazvati? Nikog. Sama je. Potpuno sama. Ostala je bez sviju zbog njega. Svi su joj okrenuli leđa ili je ona svima okrenula leđa? Ne sjeća se više. Ali zna da je sama. Ponovo počinje da jeca. Ali zaustavlja se. Gotovo je. Mora popraviti što se još može. Ne vrijedi plakati. Moraš biti jaka- tješi sama sebe. Odlazi u kupatilo i lagano maramicom skida skorjelu krv s usne. Zatim kvasi ručnik i briše dio po dio lica. Na svaki dodir se trza od bola, ali stišće zube. Vadi šminku i počinje nanositi sloj po sloj pudera na lice. Ne može prekriti modrice ali manje se vide. I desno oko bolje izgleda. Stavit će sunčanice i niko neće primijetiti. Pokušava se počešljati. Svaka dlaka je boli, ali ipak uspijeva. Uzima svoju majici i kvasi je.

Zatim čisti krv s poda. Trlja po bijelom tepihu što može jače, ali ne uspijeva očistiti. Samo razmazuje krvavu mrlju. Nema veze. Bitno je da ode što prije. Bitno je da ga više nikad ne vidi. Uzima kofer i izlazi iz sobe. Ne zna gdje će. Sama je u tuđem gradu. Slaba je. Svaka kost je boli. Svaki tren se može srušiti. Ali mora ići. Osjeća se jadno i poniženo. Stidi se. Stidi se sebe, njega, cijelog svijeta. Voljela bi da je mrtva. Ali nije. Živa je. Mora dalje. Što dalje od njega. Na mobitelu je deset poruka u kojima je moli da se javi i da mu oprosti. Zar se ovakvo šta može oprostiti? Kaže, neće se ponoviti. A ona zna da hoće. Ako te jednom udari, opet će. Zato mora ići. Mora ići što dalje od njega.

Frida

Komentari

Neki baner