Život

To iron or not to iron? (Peglati ili ne peglati?)

Kućni poslovi. Dvije male riječi a “pokrivaju” toliko toga… Je li sinonim toj frazi ŽENSKI poslovi?! Feministice bi se na ovo pitanje već grupirale i marširale… U maršu za ravnopravnost spolova… I pridružila bih im se…

Ne bih ovaj put uopće otvarala Pandorinu kutiju tematike ženski i(li) muški poslovi. Tema neka bude naprosto KUĆNI poslovi – koji su neophodni, koji ne… Bez ulaženja u problematiku kojeg je spola osoba koja će ih raditi ili ne raditi, danas mi je bitno jedino izraziti moj osobni stav da li raditi ili ne raditi, tj. koje poslove da, koje naprosto uopće ne.

Počet ću s (ne)peglanjem. Meni najomraženijom kućnom djelatnošću. Imam gotovo 45 a nisam se baš napeglala u životu, Bogu hvala. Zato se nekih drugih stvari jesam naradila, i previše… Da sam morala još i peglati, od tog bih definitivno “odlepila”, odlepršala u 3 lepe. To baš ne volim pa ne volim.

Nekoć sam voljela peglati tabletiće ili miljee, miljeiće, ukrasne pokrivačiće koji se stavljaju na stoliće, noćne ormariće, kutne poličice, … Maleno i ravno, no problem. Stoljnjaci? Isto okay. Čak i plahte, ma i jastučnice, navlake za jorgane. Samo neka je ravno.

Ali hlače, suknje, pamučne majice, a naročito košulje, i to pogotovo one s dugim rukavima, brrr, grrr… Hell no. Da, da, imala sam ja onu dodatnu daskicu/daščicu za peglanje rukava, i priznajem, nije bio neki problem uz nju / s njom peglati rukave, ali, averzija je averzija. Nesklonost je nesklonost, omraženo je omraženo. Ne volem pa ne volem. Jer u peglanje naprosto ne vjerujem. Hajdemo vidjeti zašto.

Imala sam sreće. Moja mama nikada nije od mene tražila da peglam išta osim navedenih tabletića i inih ravnih stvari. A mom prvom dečku (bili smo skupa od naše 19-e do naše 28-e) mama i sestra su se otimale koja će mu opeglati košulje i hlače, pa i da sam htjela ja biti ta koja će mu to činiti (a slutite, nisam), ne bih uspjela ugurati se na peglajuću scenu. Aleluja.

Moj drugi partner (4 godine suživota) prije mene je puno godina živio sam i navikao je sam si peglati sve, tako da “sirota” ja i opet nisam stigla stupiti na peglo-scenu. Bože, velik li si.

Treći moj suživot, brak, forget it. Htio je da mu peglam, vjerovao u muške i ženske poslove, pardon, samo u ženske, muški za njega nisu ni postojali, zato smo se i razveli. Lik je htio da mu peglam, ali nikada nisam uspjela saznati što – imao je samo jednu košulju, koju sam upoznavši ga i doselivši mu zatekla opeglanu na vješalici, i skroz do našeg razvoda i mog i kćerkinog odseljenja nikada ju nije obukao niti maknuo s vješalice. Lucky me. (Na naše vjenčanje je išao u nekoj konobarskoj bijeloj košulji koju mu je mama odnekuda, opeglanu, donijela.)

Ja osobno, i moj sadašnji partner, ne vjerujemo u peglanje. Peglanje je samo urbani mit. Košulje ni on ni ja ne rabimo, točnije ja imam jednu koja se ne pegla, oblačimo se casual do hippie, rublje se lijepo rastrese nakon pranja i naprosto ne bude zgužvano. Stoljnjaci su očito sintetički, anyway, ne zgužvaju se. Posteljina – bitno da se redovito pere i mijenja, da je čista, a ionako je tu da je odmah zgužvamo, ljubav velika i strast velika su to. Gužvanje posteljine nam je omiljeni kućni “posao” tj. gušt.

Moja kćer kao i ja i partner najviše voli T-shirts i rifle/traperice, donje dijelove trenerke, ništa što bi trebalo peglati. Ima dvije košuljice koje se ne peglaju. Mi smo trio praktikus, trojac praktični.

Moj stav i odnos prema (ne)peglanju dugujem posjetu Engleskoj u mladosti, te mojim fakultetskim i ostalim osječkim profesorima iz Europe i Amerike.

S 20 i nešto živjela sam jedno vrijeme kod Hrvatice u Engleskoj, ona je zarađivala peglajući odjeću drugima, ali sebi nije ništa peglala. Rekla mi je “Bila bih luda da još i sebi peglam, pa ništa drugo ni ne bih radila po cijele dane nego samo peglala, nema šanse.” Taj njezin ležerni i nonšalantni stav prema peglanju uvelike me oblikovao, i zahvalna sam joj za to.

Zatim, nakon fakulteta, pohađala sam jednogodišnji tečaj socijalne edukacije u Osijeku, držali su nam ga profesori i profesorice iz Irske, Švedske, Nizozemske. Bili su divni, genijalni, i da, neopeglani. Zgužvani. Predavali su nam sjedeći na podu u neopeglanim svilenim košuljama. Bože, obožavala sam ih.

A dok sam išla na regularni fakultet, za profesoricu engleskog i njemačkog jezika, predavala mi je Njemica, o da, zgužvana, neopeglana. Obožavala sam ju. Predavala mi je i Amerikanka, pogađate, neopeglana, zgužvana. Obožavala sam i nju. S obje sam nakon predavanja išla na pićenca. Sve tri smo bile neopeglane, he he.

Tada je još mlada Lidija zaključila – ako se ni Hrvati u Engleskoj, ni “hrvatski” Irci, Šveđani, Nizozemci, Nijemci niti Amerikanci ne opterećuju peglanjem, nego važnijim stvarima u životu, što se ne bih i ja “pravila Englez” i rekla odlučno cijeloživotno NE! peglanju.

Tako učim i moju kćer. Do sada nitko niti meni niti njoj nije nikada rekao NEOPEGLANA SI. I da kaže, ako mu to smeta, to je njegov problem a ne naš. I bez peglanja nemam ni izdaleka vremena za sve što bih u životu htjela napraviti a kamoli da još i na to trošim vrijeme. Ne osuđujem opeglane te bi bilo sasvim ok da opeglani i dalje ne osuđuju mene.

Počela sam s (ne)peglanjem a bome ću i završiti s njim. O ostalim kućnim (ne)poslovima ipak neki drugi put.

Lidija Matorić

Komentari

Neki baner