Život

Ukaljana ljubav…

Slušaj, i dalje na vidjelo izlazi glib tvojih ovozemaljskih podanika! Reći ću ti ovako- Ako samo jedno jedino dijete na svijetu strada na bilo koji način, to je nepopravljiv zločin! Zločini pod tvojim okriljem nose dodatni pečat izdane vjere, ukaljane ljubavi prema bližnjemu i ugašenih pogleda u malim nevinim očima.

Bože, to je sramno i nije dostojno niti pravedno!

Ne mogu više ulaziti u tvoje hramove optočene zlatom, jer osjećam da bih svakim svojim ulaskom u tvoju kuću, poduprla zvjerstva koja su se tamo događala ili se još uvijek događaju. Zato ne ulazim! Ako si stvarno Spasitelj i Bog, trebao si spaliti svakog tko bi i pomislio činiti zlo, no ti nisi učinio ništa.

Bože, hoću li se morati pitati da li ti zapravo uopće postojiš?!

Ako te ima negdje, nestao si toliko puta koliko je dječjih krikova odletjelo u noć. Pretvorio si se u ništa onoliko puta koliko je suza kliznulo kroz dječje obraze. Shvaćaš li koliko si puta postao ništa zbog toga?! Od dječje boli nema ništa gore, ali jednako je gorko što si dozvolio svojim poganim namjesnicima da zastrašuju, manipuliraju i pljačkaju tvoje vjernike. Ponašaju se poput drumskih razbojnika, koji iskakuju iz žbunja s bodežom u ruci pa otimaju, siluju i prijete.

Bože, kako misliš dalje sa svime time na duši?

Imaš li ti uopće dušu? Tvoje lijepo lice smiješi se sa svetih slika, a ispod njih urliču silovana djeca koja se boje vlastitih tragova krvi. Šute skrivajući pečate nasilja po svojim malenim tijelima. Trpe sramotu i ljagu tvoje crkve.

Trpe bol, muku, sram i nespokoj.
Djeca su to, Bože!

Ne smiju ni svojim majkama i očevima reći što ima rade bezbožnici u tvojim zlatnim odijelima, jer prokleti gadovi su i njih omađijali i zastrašili. Kažu izmanipulirani jadnici da si svemoguć, dobrostiv, pravedan i pun ljubavi. Jesi li?

Molim te Bože, nemoj me voljeti takvom ljubavlju jer lakše ću živjeti bez tebe i tvojih patuljaka ogrezlih u ljudskoj kaljuži, nego s vama. Makni ih nekako, spali na lomači ili učini da nestanu s lica zemlje! Kome treba takva vjera i takav Bog? Kome treba spasitelj koji polijeva krv, suze i patnju?

Crkva ti je sramno bogata, svećenike si odjenuo u sjajno ruho, a novac im viri iz očiju, iz ruku, iz džepova i iz duše. Prodaju te Bože, kao naftu i dijamante! Odredili su ti cijenu i trguju s ljubavlju, spasenjem, pomazanjima i životom vječnim. Udaraju tamo gdje je grešna ljudska duša najtanja i ne pitaju se kad će doći pred ičiji sud, a najmanje ih je briga za tvoj. Ti to sve dopuštaš i zato si mi kriv! Oprosti mi, ali moj razum i vjera prema tebi takvome, ne mogu stanovati u istoj glavi.

Znaš, rođena sam kao jedna od ovaca u tvom stadu i odgojena sam da te štujem. Kad sam porasla, postalo mi je važno da razumijem ono što mi serviraju, a mnogo toga vezano za tebe već odavno ne mogu provariti. Zato ne mogu više biti tvoja ovca, jer neću onda biti čovjek. A što ću ti ako nisam čovjek?

Već dugo me ubadaju ljudi koji pokušavaju opravdati tvoje svećenike silovatelje i nečasne sestre. One koje se hvale da su tvoje vjerenice, a čine ili su činile tolike zločine. Bože, koliko ti žena treba i služe li tebi ili nakaradnoj popadiji koja siluje bespomoćne dječačiće? Što si zapravo naumio s tim gramzivim i ljigavim ljudima kad si se njima okružio? Jesi li htio da budu ponizni i pomažu nejakima ili si želio da dječjom krvlju zalijevaju staze kud hodaju? Gruba sam i nerazumna, kažu mi licemjeri koji zatvaraju oči pred grozotom i kao drogirani babuni saginju glavu pred zločinima. Veličaju tebe kroz svoju ljagu, a strahom čuvaju svoj opstanak.

Što ti je to sve trebalo?

Kažu da svatko nosi svoj grijeh i time pokušavaju opravdati gamad koja je dio tebe, a meni se moj Bože povraća i od tebe i od njih. Dugo već slušam te ljude koje sam nekad poštovala, kako tonu u sluz i kaljužu koju samo bijedan i nakazan čovjek može načiniti, dok opravdavaju nešto za što nema opravdanja. Gledam ih kako oblače normalnu robu, stvaraju naizgled normalnu djecu, kreću se kao normalni ljudi, a zapravo su nakaradni prosjaci u predvorju katedrale života. Glib osobno, a sveto trojstvo sebi samima. Jadnici se razmeću novcem koji su za tebe dali pa misle da su kupili svoju dušu, a zapravo pomažu popadiju i žmire na zlo. Popovi za to vrijeme skrivaju silovanu djecu, taje svoje bolesne užitke i prosipaju strah na svakom koraku. Ne računaju oni, moj Bože da i njihov dječačić može pasti šaka nekom popu. Nadaju se da će novac i licemjerna molitva spasiti njihov rod i misle da milodarom kupuju vječni mir i spasenje.

Jebiga Bože, nije to bit vjere!

Ne ide to po principu „ja tebi pare, ti meni jare“! To nije vjera, to je trgovina! Oni trguju vjerom, nadanjima, htijenjima i svime u što se zaklinju pri svakom ponovnom susretu s tobom. Mole se i ponizno kleče, ulizivački naginju glavu na stranu dok o tebi pričaju i ispod glasa i prijekorno me gledaju dok se opirem njihovoj prokletoj jadnoći. Pitam ponekad neku takvu spodobu- Imaš li svoje dijete? Zamisli njegove bolne krike dok ga guzi prokleti pop u sakristiji ispod slike Isusa koji se smiješi! Možeš li zamisliti, jadniče? Nijekaš i zatvaraš oči pred grijehom koji je i tvoj ako šutiš o njemu. Bože, gade mi se skupa s vjerom koja ništa sveto u sebi nema! Kvazi vjernici ustaju ponizno i gordo koračaju prema mekanoj bijeloj ruci popa koja im u pogana usta gura hostiju. Prave se da ne znaju da je ta ruka dirala nešto sveto i zabranjeno, žmire pred boli i vapajima, a vjeruju da su zelenim novčanicama i sluzavom vjernošću, izvojevali svoju sigurnost i blagostanje.

A mir u duši, a spokoj vječni?

O tome ni riječi! Zar je meksičko dijete manje važno od djeteta koje sam nosila pod svojim srcem? Zar majka nije zapravo majka svakom djetetu na ovom svijetu? Zar nije, Bože?? Kako graditi sebe na truloj podlozi i žmiriti na očite strahote? Kako? Kako gnjidu od popa maknuti s jednog mjesta gdje je unesrećio anđele, pa ga premjestiti na drugo mjesto da može opet činiti isto?

Jedan od vrlo poštovanih Papa, rekao je kako su mislili da pritužbe koje su dobili nisu istinite, da oni koji su govorili ne misle ozbiljno. Pa jebem vam mater! Zgadio mi se i Papa kojeg sam poštovala i vjerovala da je utjelovljenje ljubavi, poštenja i blagosti. Ja priprosta seljanka vjerovala sam da je istina istina, da je ljubav bezgranična, da je svetost i blagost ujedno poštenje i vjera. Za brigu o bližnjemu, čvrsto sam vjerovala da je u nama ugrađena samim činom postojanja.

Priprosta sam seljanka Bože, možda zato ne znam sebi protumačiti postulate takve vjere, no znam da je suza nastala iz bola, da je krik postao od muke i da je život u strahu i jadu najteža smrt. Mjesto susreta s tobom, postalo je stratište za malene nevine duše, a poglavari tvoje crkve na glave tamničara stavljaju svoje bijele ruke i udjeljuju im milost tvoju.

Jebite se svi skupa!

Priprosta sam žena i majka sam. Svaki čovjek na ovom svijetu moj je brat, a svako dijete je moje dijete. Moja prosta seljačka duša ne može progutati tolike manipulacije, laž i bijedu. Ne mogu! Kazni me ako imaš kako, jebe mi se! Osjećam se ljutito, bespomoćno i sramno dok sklapam oči pred san! Ne izlaze mi iz glave dječji pogledi koji su ugasli i krici bola koji su izazvani pod tvojim okriljem i u tvoje ime. Rasprostire mi se pred očima sva ljudska patnja i sve velike i male muke, netom prije nego ću usnuti. Ne izgovaram molitve, ne prizivam te da im pomogneš, jer već dugo znam da nema od tebe fajde. Dugo sam te tražila i dugo nisam željela priznati sebi da ne želiš da te nađem. Čekala sam te puno puta na raznim mjestima, molila se da se pojaviš i primiš me za ruke. Čekala sam da mi pomogneš da objasnim sebi ono što ne razumijem. Poslije sam shvatila, da se to što ne razumijem i ne može shvatiti, ne može opravdati i ne može nikako objasniti. Zato si Bože poput kakve pičke od čovjeka jednostavno nestao! Pretvorio si se u prah i zbrisao! Ostavio si gnjide da se koprcao kako znaju i umiju, ali nisi računao na mene.

Nisi Bože računao da te neću ostaviti na miru čak i ako te nikad ne nađem!

Mislio si da ću se predati i šutjeti? Da ću u zbunjenosti i bogobojaznosti, okrenuti glavu i praviti se da se ništa nije dogodilo? E pa neću! Ne bojim se tebe, ne bojim se za sebe, a ne bojim se niti za one koje volim. Njih štiti moja ljubav koja je moje najjače oružje i najtvrđi štit, a mene štiti moja vjera u dobro.

Ja Bože nisam pička od čovjeka kao ti. Ne odustajem, ne skrivam se i ne prilagođavam nikome istinu. Svoju ljubav njegujem pomno, a svoje srce držim čistim. Ne možeš protiv mene, a ne možeš niti sa mnom! Ja sam od onih što gledaju ravno u oči, odgovaraju na pitanja i propitkuju, izlažu se opasnosti i dovode u opasnost.

Prokockao si prilike da se nađemo na mjestima susreta i sada te više i ne tražim. Morala sam na kraju zaključiti da su priče o tebi ipak samo priče za djevojčice. Ja sam odrasla žena! Danas si samo bajka koja je pratila moje odrastanje, nevažan susjed koji me razočarao kao čovjek, trun prašine koju je otpuhnula zadnja oluja. Mit ili legenda- svejedno! Svejedno, duguješ mi za sve uzaludne dječje molitve, za sva uzaludna mladenačka nadanja u tvoju pravednost i za sva duboka razočarenja odrasle žene!

Priznaj mi molim te, da si oduvijek bio samo legenda! Možda je to jedini način da te prestanem tražiti, vjerovati u tebe i nadati se da ćeš jednom doći tamo gdje te čekam.

Viktorija Herak

Komentari

Neki baner