Razmišljanja

Drugačiji od drugih…

Znam da nitko od nas nije i ne smije biti osamljen otok, znam da smo društvena bića i da jedino ako smo okruženi ljudima možemo biti u balansu psihičkog blagostanja koje onda uvelike pomaže da se i fizički dobro osjećamo.
No isto tako znam da postojimo i mi malo drugačiji od ostalih koji volimo pobjeći od ljudi, ščućuriti se negdje u nekom mirnom kutku daleko od ove lude, divlje svakodnevnice. Mi koji ne pratimo sve moguće trendove, ne trudimo se biti “IN”, koji se ne plašimo poprijekih pogleda ako jasno izrazimo svoje mišljenje i emocije. Znam da postojimo mi koji smo već tisuću puta na vlastitoj koži osjetili neke “pogreške” ali opet ih iznova činimo jer ne možemo ostajati slijepi na nepravdu, na tlaku slabih. Priskačemo u pomoć bez razmišljanja, bez straha od posljedica koje kasnije moramo otrpiti.
Smatraju nas čudacima pomalo “pomaknutima”, često smo glavna tema praznoglavih spodoba, koje jedva da znaju prozborit tri čiste, ali zato i te kako glasno može ih se čuti sa hihihi hahahaha…

Zapravo od same spoznaje svog bivstva mi smo drugačiji od ostalih. Neki smo čak od vlastitih roditelja često slušali pomalo zastrašujuće riječi: “Ti kao da nisi naš/naša. Na koga li si?” Često u djetinjstvu šutljivi, izdvajali smo se od većine po drugačijem pogledu na svijet koji nas je okruživao. U adolescenciji pomicali smo granice svojih razmišljanja i svjetova, oni malo buntovnije nutrine već tada su dosezali ciljeve, koje većina nije mogla niti sanjati, oni plahiji pokušali su se uklopiti, stopiti sa svijetom ,prolazili vlastite katarze, iako u dubini sebe su i te kako dobro znali da nikad neće pripadati ovom svijetu.

 Kad tad svatko od nas skupi hrabrosti i izađe pred ljude baš takav kakav je, bez maske, bez lažnog pretvaranja i glume. Odrekne se farse od koje mu se bljuje i krene u borbu s vjetrenjačama, siguran da se još uvijek dobro ne može zatrijeti baš samo tako lako. Promatrajući današnje naraštaje pojavi mi se u kutku usana osmijeh jer sve češće čujem pojam “indigo dijete”. Znam da uz takvu djecu ovaj svijet ima šanse za opstanak, takva djeca u sebi nose nadu bolje budućnosti. I ako jednom neko indigo dijete sjedne bar na jedan saborski stolac tad ću sigurno prestat govorit da je politika kurva, a bez uvrede onim glavešinama u odijelima, koja vrijede više od kuća ovih jadnika što upravo prekapaju po kontejnerima naših gradova prestat ću govorit da su političari k…… sinovi.
ŽIVI BILI PA VIDJELI…
Đurđica Runtas

 

Komentari

Neki baner