Život

More nesigurnosti i naše vještine plivanja…

Ako mi je do nečega stalo, želim da je nedodirljivo. Želim da je ušuškano u topli i udobni pokrivač sigurnosti i predvidljivosti, iste one na koje se konstantno žalim kad zavladaju i uzmu maha u mom životu. Ako mi je do nečega stalo, želim da znam sve prednosti i mane, sve one dobre strane kao i sve one koje mogu krenuti silaznom putanjom. I želim biti sigurna da sam vješto uočila i eliminirala sve one slabosti zbog kojih se predmet moje žudnje može strmoglaviti i ostaviti me praznih ruku. Pritom zaboravljam da život ne funkcionira tako i da je jedina sigurna stvar koju mi može garantirati upravo nesigurnost. I tada naravno na moja vrata uvijek pokuca razočaranje…

Kad kažem nesigurnost ne mislim na onu tipa; jesam li dovoljno pametna/lijepa/mršava/glupa za nekoga ili nešto, već ona znaš… Životna. Ona što je po defaultu prikačena na svakog od nas. Što leži u svakom našem nadanju, želji, planovima i očekivanjima i na nju nemamo apsolutno nikakav utjecaj, jer obično ne ovisi o nama i našim radnjama ili neradnjama. Neki ju nazivaju sudbinom, božijom voljom, neki karmom, dugovima koji su došli na naplatu. U što god vjerovali i kako ju god nazivali neosporna je činjenica da postoji. Ima da tako kažem svoju volju, koja se ne mora nužno poklapati sa svim nijansama naših zahtjeva i želja.

Jedna sam od onih koja vjeruje da nema toga što mi ljudi ne možemo ostvariti ako smo prije svega uporni, vjerujemo u ono što želimo, vjerujemo da nam pripada i da imamo pravo imati to nešto u svom životu. Jedan od razloga ovog mog uvjerenja leži u činjenici da sam sve što sam ikad željela svim srcem, prije ili poslije i ostvarila. Razmislite li malo, vjerujem da ćete i sami doći do tog zaključka. Htjeli ste taj i taj posao i dobili ga. Htjeli ste vezu, seks, zabavu, dobili ste ih. Htjeli ste brak i djecu, dobili ste ih. Htjeli ste samoću, i ona vam je odgovorila na poziv. Htjeli ste otići u Paris, otišli ste. Htjeli ste smršaviti, smršavili ste. Htjeli ste posjedovati nešto materijalno poput novog laptopa, mobitela ili komad skupocjenog nakita ili odjeće, na kraju ste i njih kupili. Već vas čujem kako govorite, baš poput mene – Da, ALI. Uvijek je tu negdje to prokleto ali.

Ponekad se čini kao da sve naše želje svemir shvaća odveć doslovno. Život kao da ima neki svoj tok, svojeglavu svijest na koju je nemoguće utjecati… Da, sve moje želje su se ostvarile, no što god sam željela život je materijalizirao na sebi svojstven način, često potpuno drugačije od onog koji se odvijao u mojoj glavi u kojoj je sve bilo moguće, pa čak i bezuvjetna sreća i zadovoljstvo koje automatski dolaze u paketu s ostvarenom željom. U mom čekanju mjeseci bi se nizali, čineći godine da prolaze poput jednogodišnjeg djeteta koje je tek naučilo hodati; brzo, ali nespretno, sudarajući se s preprekama na putu, padajući, plačući… Na kraju bijah samo umorna od konstantnog saplitanja o zamke života. Nije bilo ljutnje, zamjeranja, povrijeđenosti. Samo umor. Prepuštanje struji da te nosi…

Nadovezujući se na gore spomenute želje, to bi izgledalo otprilike ovako:
Da, dobila si taj dugo željeni posao. No toliko si ga dugo čekala da ti je tim čekanjem tvoja sreća umanjena, čak ti je i svejedno. Da, dobila si vezu ili samo seks. No, veza se ispostavila napornom, zahtjevnom, a seks prosječan i površan, ili super, ali te onda oplelo nešto drugo po glavi, npr. zaljubila si se ili se on zaljubio i tako se poremetio savršeni plan imanja nekakvog neobveznog usputnog odnosa. Htjela si brak i djecu i nakon posjedovanja istih shvatila da je količina suza i tuge koju moraš progutati da bi iste zadržala ponekad baš prevelika. Otišla si i u taj Paris, bio ti je bezveze ili super, ali je taj osjećaj bio umanjen jer je avikompanija s kojom si letjela izgubila tvoju prtljagu, jer je vrijeme bilo loše ili nešto treće… Vjerujem da ste shvatili poantu.

Ostvarenje naših želja ne garantira ništa. Skupa s njima plivamo u moru nesigurnosti koje nas neprestano kuša, testira naše sposobnosti plivanja…

Mudraci kažu da ako na nešto ne možeš utjecati, čemu se brinuti? No, lako je reći… Kako se ne brinuti kad ono na što ne možeš utjecati stoji pored tebe i bocka te, što u oko, što pod rebro, što pravo u mozak i podsjeća te na svoju prisutnost? Daje sve od sebe da ga ne smetneš s uma, da ne zaboraviš. Da se osjetiš kao marioneta u nečijim rukama u kojima su sve tvoje radnje samo odjeci nečijih tuđih pokreta.

Da li je odgovor jednostavan? Poput onog; jebu te očekivanja koje vezuješ uz svoje želje, ili su ipak mora nesigurnosti u kojima plivamo samo dokaz da baš ništa ne možemo stoposto znati ni učinti osim trenirati svoje plivačke vještine pa što bude? Da ne potonemo, da preživimo nekako ovaj život…
Reče mi muž neki dan, dok sam bila u jednom od onih stanja kad me uhvate misli o smislu mog života, mojih odluka i želja; Kad promatraš svoj život, ne gledaj veću sliku, ne posmatraj ga globalno jer je to siguran način da se stmoglaviš u depresiju. Mi ljudi smo takvi, svemu nađemo manu. Promatraj trenutke, sadašnjost, ono što možeš i imaš sada. Jedino tu stanuje sreća…

Brankica Stanić

Komentari

Neki baner