Ovo je novi grad, Pospremi taj krš u sebi
Život

Iskustvo, realnost, istina…

Ljudi običavaju reći “Znam to IZ ISKUSTVA.”, “Govorim to IZ ISKUSTVA.”, no pitam se, IZ KOJEG TO iskustva? Ako sam išta naučila u životu o životu, to je da je sve relativno… Pa tako i to popularno ISKUSTVO…

Uzmimo primjer, moje osobno iskustvo je da kada ljudi nešto obećaju, drže se 70 % obećanoga. Ali, Perino životno iskustvo je da ljudi ispunjavaju 30 % obećanog. Dok je Đurino iskustvo da ispune tek 10 % obećanja. Zatim, Persino je, o sretnice, da ljudi(ne) ispune svih 100 % obećanja danih Persi. I na kraju imamo Roksino iskustvo, njoj su (ne)ljudi do sada ispunili ravno 0 % obećanja.

Nismo okruženi istim ljudima, niti istim okolnostima, pa nam ni iskustva ne mogu biti ista. Neki su u životu nailazili na ljude, neki na ljudine, a neki na neljude. U različitim omjerima. Nažalost malo je na svijetu Persi koje su okružene isključivo ljudinama, koji apsolutno drže do svoje riječi. Na sreću, malo je i Roksi koje su okružene jedino neljudima, većina nas sretne ipak bar pokojeg “ljuda” u životu.

Imamo, znači, Roksinih 0 %, Đurinih 10 %, Perinih 30 %, Lidijinih 70 % i Persinih 100 % ispunjenih tuđih obećanja. A nismo ni intervjuirali Roberta. Da jesmo, Robi bi nam rekao da po njegovom iskustvu 50 % ljudi ispunjava dana obećanja. I da mu je baš jučer frend Goran rekao da je po njemu to ipak nekih 85 %. S čime se pak Goranova žena Goran(k)a ne slaže, ne, ne, to je samo 40 %, zna ona IZ ISKUSTVA. I nikako se ne slaže sa svojom prijateljicom Slavicom, koja tvrdi da iz iskustva zna da je to 63 %.

ŠTO JE ONDA ISKUSTVO? I TKO JE RADIO STATISTIKU Roksinog, Đurinog, Perinog, Goran(k)inog, Robijevog, Slavičinog, Lidijinog, Goranovog i Persinog DOSADAŠNJEG životnog iskustva? Sami su to ODOKATIVNO, od oka, procijenili. CIRKA tj. CCA. baš 63 %. A što ako ih život vrlo uskoro iznenadi, ugodno ili neugodno, pa se taj broj drastično promijeni, poveća, smanji? Što je dakle to slavno ISKUSTVO? Očito nešto vrlo vrlo subjektivno i vrlo vrlo privremeno i vrlo vrlo relativno…

Ljudi moji i žene moje, je li išta na svijetu uopće objektivno? Ili je THE TRUTH IN THE EYE OF THE BEHOLDER, istina u oku promatrača / promatračice? Samo i jedino u njegovom / njezinom iskustvu i u isključivo njihovim, možda nepreciznim i nerealnim procjenama… Eto nam novih pojmova, također relativnih – ISTINA i REALNOST…

Osoba iz moje okoline, s par psihijatrijskih dijagnoza, stalno govori “Ja sam totalno REALNA osoba.” Eto, on je SEBI realan, sa svim svojim strahovima, fobijama, paranojama… Njemu je sve to stvarno, realno, istinito… Možda i jest, sudeći po izjavi jednoga psihijatra, JA U PSIHIJATRIJU VIŠE NE VJERUJEM, NI U GLUMLJENJE BOGA I POSTAVLJANJE DIJAGNOZA DRUGIMA – MOGAO BIH DIJAGNOZE I SAM SEBI DATI, MOŽDA ZAVRŠIM KAO I MOJI PACIJENTI, U JEDNOJ ILI VIŠE VRSTA LUDILA…

To je pak istina i realnost toga psihijatra, i tko smo mi da je osporavamo? Njegovo je iskustvo takvo, on je okružen strahotama koje “normalan” čovjek ne vidi, a suosjećajan je, i tko smo mi da mu sudimo ako poludi? Da mu kažemo da je njegov strah za vlastito psihičko zdravlje nerealan i neopravdan… Ne, možda smo nerealni mi, jer mi ne vidimo ono što on vidi, ono što je nažalost ITEKAKO STVARNO I SVEPRISUTNO…

Njegovo iskustvo je suosjećajnost, a iskustvo nekog drugog psihijatra je hladnoća, izostanak empatije, nemarenje za pacijente. Svatko dakle ima svoje iskustvo, svoju istinu, svoju realnost. Kreirane u vlastitom umu i vlastitom srcu. Teško je pomagati drugima a ne odmagati sebi, teško je zaštititi se od tona i tona tuđe boli, ne zna i ne uspije svatko izolirati se i ostati netaknut usred najgorih ljudskih patnji…

I na kraju (tužne) priče, možda će taj psihijatar postati poput onog pacijenta. Prihvatio je njegove patnje kao realne. Jednoga dana i njemu možda, ne daj Bože, postanu njegova realnost. A mi nipošto ne smijemo suditi, niti reći da imaju kriva iskustva, da su nerealni, da njihova najdublja proživljavanja nisu istina… Jer ni blizu ne znamo što ih je sve dovelo do tog mjesta na kojem su sada (n)i do mjesta na kojem će možda biti nekada. Bismo li se mi osjećali dobro i shvaćeno da nam drugi kažu da su naše najbolnije boli samo naša izmišljotina?

Alles ist relativ, sve je relativno… Istine su u očima / umovima / srcima / dušama promatrača / doživljavača / proživljavača / preživljavača… Ne volimo da drugi diraju u naše istine, pa ne dirajmo ni mi u tuđe… Poštujmo… Razumijevajmo… Ili barem pokušavajmo…

Raznolikost istina i iskustava ne postoji samo na relaciji mi vs. drugi nego i unutar nas samih… Danas smo po nekim pitanjima totalno drugačije osobe nego prije 20 godina ili prije 5 godina ili prije 2 mjeseca… Mijenjamo se… Mijenjaju se tako i naše istine… Svatko od nas zasigurno je bezbroj puta osuđivao nečije (ne)djelo govoreći JA TO NE BIH NIKAD… / JA TO NEĆU NIKAD… a ipak se uskoro ili dosta kasnije uhvatio kako i sam čini istu stvar… Never say never…

Također, nekada smo se možda divili nekim ljudima, misleći kako nikada nećemo moći dosegnuti nivo na kojem su oni, razinu njihovih postignuća, a evo danas ne samo da smo ih sustigli, nego smo se i popeli puno viš(lj)e od njih… Produbili smo svoje istine, svoja iskustva, svoja dostignuća, svoju realnost… Stalna na svijetu samo mijena jest… Zato, mijenjajmo se, produbljujmo i proširujmo svoje istine, i dublje i šire shvaćajmo i prihvaćajmo tuđe istine…

Zanimljivo je kada za sebe ili za nekoga tvrdimo da je ISKUSAN / ISKUSNA u nečemu. Meni npr. kolegica koja ne govori niti jedan strani jezik kaže kako sam iskusna s jezicima, jer znam engleski i njemački i pomalo talijanskog i francuskog, pomalo latinskog (esperantno nikada nisam pokušala učiti). Dok me npr. neki istinski i vrhunski poliglota koji govori 15-ak jezika definitivno ne bi smatrao iskusnom, tek možda prosječnom. Relativno li je sve… Ovisi naprosto tko se s kim uspoređuje…

I to je to. Svega ima u Božjoj bašti / bašči, Bog nije dao tu silnu raznolikost na svijet bez veze ni bez razloga. U vrtu Božjemu nema čega nema, a na nama je da sve podjednako uvažavamo… Da pomažemo gdje možemo, a da ne osuđujemo i ne odmažemo tamo gdje nemamo mogućnosti pomoći. Naravno da na neke najekstremnije slučajeve ne možemo i ne smijemo ostati imuni, ali sve što ne dira druge ne bismo smjeli osuđivati.

Koliko ljudi, toliko ćudi; koliko ljudi, toliko istina, iskustava, realnosti… SADA toliko a poslije još i više… Svatko od nas življenjem “nabavlja” nove i nove istine, nova i nova iskustva, svjedoči novim i novim realnostima… Imajmo to na umu kad god pomislimo baciti kamen na nečiju istinu, na njegovo / njezino iskustvo, na njihove realnosti…

Život nije statična pojava, dakle ni ništa što život čini. Život čine sve dublja iskustva, sve istinitije istine, sve šire realnosti, ako ga dobro živimo. Povećavajmo svoje istine ali i povećano uvažavajmo tuđe. Autorica ovih redaka jedinom ultimativnom istinom smatra respektiranje i svojih i tuđih istina. Sve vas uistinu voli Lidija.

Lidija Matorić

Komentari

Neki baner