Ljepota Življenja By J.

Na putu za Sarajevo…

U kamenu drum isklesan! U vijugavim klisurama na svakom koraku puta pećine. Razbarene, ogromne i prkosne. Pod njima rijeka plavi svoj put u nepoznato. Žustra, neumoljiva divlja i prelijepa. Prelijepa li si domovino, pomislih. Kako su te u uzde htjeli zavezat vjekovima, samo si gorela plamenom vječnosti. Kako su više govorili da si mala, sve si se jače kamenom zavila i planinama stegla ono što je unutar njih, tvoje.

Razmišljam tako putem, dok se vozim za Sarajevo. Nikad nisam bila u ovom iz priča magičnom gradu, sad imam dva prelijepa povoda. Nemanjinu utakmicu i koncet Balaševića. Danima sam po malo bila uplašena zbog puta, jer su govorili da je loš, krivudav i nesiguran.

U mini kombiju sjedim pored bosanke koja mi govori da je put sasvim korektan. Ne može biti drugačiji pomislih. Kako bi se ovdje utro moderan put? Ovdje se zemlja ne da ukroti, ovuda prolazimo polako, bojažljivo i opijeno ljepotama divljine.

Razmišljam, malo o Sarajevu, malo o savršenostima pored kojih prolazim. Sve je savršeno zar ne?

Madž me čeka na stanici, kupimo Eleonoru i idemo na tekmu. To je bio prvobitni plan, no Madž radi do 16.00h pa ću je sačekati kod Nemanje u hotelu. Pitam ženu pored mene hoće li kiflice sa kremom, dok se približavamo granici. Iz razmišljanja o obavezama kad stignem, trže me glasno razmišljanje neke druge žene iza mene.

“Prešla sam šezdesetu. Sad i da umrem ne žalim. Majka me rađala tri dana, i kad me rodila Bog je sreću bio podijelio. Za mene je nije ostalo. Čemu sam se radovala više se ne radujem, čega sam se plašila više se ne bojim. Rat je došao i prošao. Nije ostalo ništa za što bih se trebala uhvatiti da mi starost ne bude paklena.”

Zadubih se u knjigu, nisam željela da je slušam a ostalo je nekakvog sažaljenja u meni i želje da joj vidim lice.

“Ja sam srpkinja iz Sarajeva”, reče žena do mene, očigledno je i ona slušala opasku ove iza nas.
“Ljudi su se promijenili posle rata. Mi u Sarajevu živimo skupa, jedni sa drugima. Volimo se i poštujemo. Pokušavamo zaboraviti rane iz prošlosti, no neki ljudi, vidiš nisu uspjeli”.

Nasmijah se nježno, nisam znala što da kažem. Reče mi da sam mlada i prelijepa i da treba da živim u ljubavi. Da što god mi budu rekli, ne zaboravim da sam rođena u srećnom vremenu i da sam u milosti božjoj. Zato je Sarajevo tako veličanstven grad, pomislih. Uzdigao se nakon teških vremena i postao besmrtan. Zato su najljepše pjesme tamo napisane, zbog toga je živost ljudi iz Sarajeva koje sam upoznavala snažna.

Zamišljala sam poznate predjele sa slika, Baš čaršiju, Ilidžu, tradicionalne šoljice za kafu uz koje dobijaš kockice šećera. Jovana kaže da se njihovi girosi po ukusu ne mogu uporediti sa našim, nego mi pojma nemamo što je pravi sarajevski giros. Dragan mi je rekao da ovaj grad zavoliš čim ga udahneš zbog svega što je bio i što će ostati. Zamišljala sam stadion, navijače Želja koji prave vrhunsku atmosferu i pjevušila Tifinu pjesmu koju je posvetio Grbovici.

Radujem se Sarajevu, Madž, Eleonori. Radujem se utakmici večeras i Tuzli sutra. Volim da se radujem nečemu, zaključih.

Selo kroz koje smo prošli, sa nepreglednim zelenim livadama, stogovima sijena i malenim kućicama podsjeti me na djetinjstvo na Veruši.

“Ovo mi je unuka”, reče mi žena do mene, “to je ova starija a mlađoj nemam sliku u ovom telefonu”.
“Žedna sam”, nastavi, “mislim da ćemo uskoro na pauzu da popijemo kafu”.

“Živjela sam u Čikagu”, nastavi moja sagovornica kad smo se vratile sa pauze za kafu.
“Živjela sam u Rusiji, proputovala sam pola planete. Voljela bih da odem u Australiju u januaru na Djokovićev meč, a prije toga u Igalo na more do kraja avgusta. Onda počinje sezona malina treba da se vratim na berbu”.

Slušala sam je ovlaš i kunjala u sjedištu. Vraćala sam se knjizi, pisanju kolumne pa opet mojoj sagovornici. Željela bih i ja da proputujem svijet, rekoh.

“Važno je putovati, obrazovati se i voljeti” reče.
Pogledah je značajno, složih se sa izjavom i zahvalih se.

Bilo je divno putovati sa Vama, hvala Vam. Nadam se da ćete poći u Australiju, vidjeti kengure i Djokovića. Svako dobro vam želim, rekoh mojoj nepoznatoj saputnici a ona mi steže ruku i potapša po ramenu kao da me zna oduvijek.

“Hvala sine, budi dobra večeras, navijam za Želje ali neka pobijedi bolji”.

Da nadjem mjenjačnicu i taxi. Da uzmem kofer, da se zahvalim vozaču i eto, Sarajevo stigla sam.

Jovana Šekularac

Komentari

Neki baner