Ljepota Življenja By J.

Sinovi i kćeri…

Želim prvo sina, uhvatih rodjenu misao u jednoj prepirci o polovima djeteta. Želim prvo sina, da bi mi ćerka ostala uvijek bezbrižna. Ja sam bila prva ćerka pa sam morala uvijek biti velika i pametna. Želim prvo sina rekoh, da bi ona bila mladja, zaštićenija i vazda mlada da ne zna neke ozbiljne stvari.

Kakve gluposti pričaš, prekori me majka. Kad nosiš nešto skoro godinu dana u sebi, jedino što je bitno kad to nešto krene napolje, je da zaplače zdravim glasom i jakim tijelom. Da zakmeči iz glasa, da stavi do znanja da je došlo zdravo i spremno za svijet.

Kakve gluposti pričam? Zapitah sebe godinama kasnije. U ranoj mladosti izgovaramo gluposti nesvjesni njihove težine. Nesvjesni želje koja je u samoj pomisli apsurd. Imamo izgleda sve, pa mislimo da možemo umjesto tvorca odlučivati što ćemo stvoriti. Mi smo ljudi tako maleni i nevažni u odnosu na savršenu kreaciju života. A tako smo veliki i moćni samo u našim glavama. Pita li ‘ko onu ženu što žudi za djecom decenijama a nema ih, što bi voljela da rodi? Kad svaku noć pred spavanje zapali svijeću i moli se, dok joj drhtavica razara tijelo u bespomoćnosti i surovoj strepnji da joj možda nikad niko neće reć’ “majko”?

Pita li ‘ko ovu ostavljenu djecu po ulicama bi li bili srećniji da su drugačijeg spola? Pita li ‘ko ove djevojčice po semaforima koje prose od kad prohodaju, bi li bile site da su dječaci? Ili obratno?

Sebične želje mi želimo gospodo. Samo jer nam je život naklonjen a okolnosti dobre, pa mislimo da imamo pravo na sve.

Sinovi su za lozu, ćerke su za roditelje. Tako kažu stari. Sin je tvoja kuća, ćerka vazda tuđa, dodaju. Neke su ćerke spasile očevinu bolje nego li ijedan sin u istoriji. Olivera se žrtvovala kako muškarac ne bi mogao ni da se sjeti da može toliko mučnog da podnese. Imala je braću, no spasila ih je samo jer je bila žena. Spasila je carstvo i spojila svjetove izvan i unutar sebe.

Muškarci su voljeni od svojih majki drugačijom ljubavlju nego žene. Žene su voljene od svojih očeva onako kako muškarci ne vole jedni druge međusobno.

Zašto? Majka kad rodi kćer, svjesna svoje snage računa da je rodila nasljednicu po svemu. Po neustrašivosti, borbi, snazi i prču. Za nju ne brine previše jer poznaje svoje granice jačine. Zna da je rodila ženu, a da ona može nezamislive stvari. Sinove voli drugačije jer im ne poznaje srž, pa ostane vječno da se pribojava njegove potencijalne slabosti. Ako ga voli drugačije misli se, snagu će mu svoju namijeniti. Ne voli ga jače od ćerke nego drugačije.

Očevi su slabi na svoje kćeri. Zato što su muškarci slabi na žene. To je priroda tako udesila, nema tu filozofije. Očevi od torte odvajaju najljepše parče za kćer, krišom joj daju više para. Dive joj se i veličaju je. Ne vole ih više no sinove, nego su na žene slabi više nego na muškarce. Muškarci međusobno misle, da su najjača bića u svemiru i međusobno su konkurenti. Ženama će dati čistiju ljubav jer ih žene u muškoj snazi ne ograničavaju.

Sinovi i kćeri rastu pod istim krovom. Pod različitim svjetovima. Različiti su u biti, u postojanju u prirodi stvari, a uporno se trude da budu isti. Razlike u nama se vole nepojmljivo. Zato što jedni bez drugih ne opstajemo.

Rađa samo djevojčine. Govorila je moja baba za jednu nam rođaku. Kome ih rađa toliko grom je ne ubio. Za tuđe krovove, za tuđe probleme. Što joj je bolje od plačulja.

Rađa ih sebi rekoh. Kao što si i ti ove tvoje rodila da ti drže starost kad sama ne možeš.

Milka je samo mušku djecu rađala. Sad se niko na nju ne obrće, koliko da je već pod zemljom. Ne može se zakopat živa, no njih to briga nije, reče mi strina jedne prilike.

Narodu ništa ne odgovara, zaključih davno. Narod je zato i tu, da komentariše. Sinovi i kćeri su isti dar od Boga, jednaki u darovanju i ravni u milosti.

U Crnoj Gori dan danas nailazimo na barikade, osude prijekor. Abortusi ženske djece su češći nego muške. Tehnologija je pomogla da se žena riješimo čim saznamo da joj se sjeme primilo.

Takozvane feministinje koje su u svemu jednake sa muškarcima, izjednačile su se i sa ovim iznad nas pa misle imaju pravdu odluke u svojim sirotim rukama.

Nismo mi proklete što smo žene, nego što su nas žene učile vjekovima da smo ništavne bez muške djece. Majke nam, babe, prababe. Nisu nam muškarci krvi za razdor u umovima. Muškraci su nas vazda voljeli.

Ništavni smo bez ljubavi za svakoga jednako. Ništavni smo bez razumijevanja puteva nebeskih i prihvatanja životnih misija. Ništavni smo bez vjere da nam sve što imamo nečemu služi.

Nismo ništavni bez muške djece, ni bez ženske. Ni bez njih takodje. Samo ćemo bez njih biti tužniji. Ovi što ih žele a nemaju sigurno to znaju bolje od mene. Ovi drugi što sve imaju a ne vide, opet možda osjećaju bolje od mene.

Ljubav će spasiti svijet. Sinovi i kćeri će ujedinjeni, jedni drugima dokazati da su neraskidivi dio postojanja.

Vaša Jo.

Komentari

Neki baner