Život

Zašto je čudno biti “normalna persona”?

Možda je sve to stvar osobe, možda sve zavisi od djelića svemira u koji se otkinemo, a možda zavisi i od unutrašnjeg osjećaja, koji mi pojedinci volimo, a i neki ga mrze. Šta ti sve ljudi znaju izreći na svoja usta i koliko ih živo nije briga kako sve to djeluje na one koji slušaju. Ali, eto, čovjek je to, u isto vrijeme te miluje, a i pljuje ti u lice!

A, baš se pitam, zašto je jako malo “normalnih čudaka” koji hode ovom planetom Zemljom, baš se pitam zašto se grizemo pogledima, takmičimo ambicijama i ‘gadjamo parama’?! Znam, ima njih bogatuna, a ima i njih siromašnih, ali isto tako znam da smo Bogu svi jednaki i svi ćemo pod istu zemlju – oni praznih džepova i oni sa vilama na moru, svakome će na čelo pasti isti grumen zemlje!

Možda je sve ovo previše čudno, možda ćeš se zapitati, zašto sve ovo pišem. E pa baš zato što mi ova silna ljudska pretvaranja, ljudske dvoličnosti više, zaista, ali zaista, idu na živce!! Ja nisam predsjednica države koja će zavoditi red, i tako te stvari, nisam viša sila koja će mijenjati ljudske umove, naprosto, samo sam jedan, mali, obični autorski kutak koji iznosi ono što ga steže, samo sam jedna individua, koja želi da se razlikuje, koja eto ne želi da liči! Ali, iako ima previše istih, iako ima previše onih koji su prestali vjerovati u ljudske vrijednosti (ako ih uopće ima), onih koji su zaboravili značenje riječi ‘ljubav’, onih koji su zaboravili ko su uopće, i šta žele od ovog svijeta, od ljudi, od sebe samih.. Ako su oni sve ovo zaboravili, ja nisam, ja još uvijek nosim vjeru, duboko u sebi, ako oni ne vjeruju u ‘ljubav’ koja nije suviše posuta novcima, ja vjerujem, još u meni tinja ona nit dobrote, za koju ću reći da treba biti dozirana (kako prema kome), još uvijek sam pristalica one čuvene parole da “sve polazi iz kuće”, još pazim na riječi, i još smatram da odmjerenost, kultura i poštovanje nisu sramota.

Možda se javlja erupcija vulkana ako kažem svoje mišljenje, i ako zapravo ne želim spadati u istu rupetinu u koju svi jadnici upadaju, ali, šta ja tu mogu, ja sam stigla ovdje, na ovaj svijet da se odmetnem, da se prepoznam, da ostavim trag vječnosti, a nisam rodjena za drugačije skupine! Jer puno toga  u u ovom ludom svijetu je prolazno, puno! Sve one što se moderno zovu “starlete”, sve takve nikad’ neće imati onaj sretni dom, sve što mogu imati je jedno ružno obilježje. Svi oni koji ne žude za znanjem, svi oni koji znanje traže negdje gdje ne trebaju nikad’ neće doći do istog, niti će isto znanje krunisati dugo očekivanim, diplomom!

Možda ćeš se pitati, gdje sam to ja rođena? Sa kojeg planeta sletjeh? I možda će ti se još puno toga vrzmati po glavi! Ali neka će. Ja ovdje pišem sebe, živim ono što pišem, a predrasude rušim upravo pisanom rječju. Mene uopće nije briga hoćeš li ti koji/a ovo čitaš mene osuđivati ili se možda radovati sa mnom i podržavati me, zaista me nije briga! Ako želiš voli me, ako ne želiš, i to poštujem! Eto, o “čudacima i normalnim” toliko za danas.

Lijep vam i ugodan dan želim, do narednog subotnjeg čitanja!

Lejla Salčin

Komentari

Neki baner