Život

Najlakše je osuditi, budi hrabra i pokušaj razumijeti…

Kao što nas ne mogu baš svi voljeti, tako ni mi ne možemo voljeti baš sve oko sebe. S nekim ljudima sve ide glatko, dok s nekima zapinje pa zapinje, kako god okreneš i što god pokušaš. U tim smo situacijama prirodno skloni osudama, sastavljanju popisa „pogreški“ koje druga strana čini, pritom obično potpuno zaboravljajući da baš o nikomu i ničemu ne možemo iznijeti pravorijek osim onda kad završimo u istim cipelama koje dotična osoba nosi. Pa čak i tada, naše spoznaje su upitne jer ne postoji nijedan jednak um, jednako srce koje istim ritmom kuca kroz svoj život.

Iz nekog razloga prvi impuls koji većina nas ima kad se susretne s nečim što ne razumije je osuda. U neku ruku to je normalna reakcija, no ono što razlikuje razumnu osobu od one nerazumne, je kako će se ponašati nakon što taj prvi impuls prođe. Hoće li se zaustaviti i reći sebi; ok, ovo je čudno, ovo ne razumijem, mogu pokušati razumijeti, a ako ne mogu jednostavno produžiti svojim putem, ili će dozvoliti svojim osudama da se množe i bez puno promišljanja svoje osude iznositi javno, gorljivo želeći svoja otkrivenja podijeliti sa svima koji žele slušati.

Pa opet… čak i kad netko učini nešto što je naočigled pogrešno iz potpuno pogrešnih pobuda tko smo mi da sudimo? Svi znamo onu; Što se više diraš u govno, ono više smrdi. Što onda dobivamo svojim osudama osim što dozvoljavamo negativnoj energiji da se skuplja oko nas i da ju poput kakve zaraze prenosimo dalje? Pa i onda kad imamo plemeniti cilj poput pružanja pomoći, izvođenju „grešne“ osobe na pravi put, koliko naš trud zapravo polučuje uspjeh kad vrlo dobro znamo da baš nikome tko smatra du mu pomoć ne treba, ne možemo pomoći? Sve što dobijemo je to da bespotrebno lupetamo u vjetar, nerviramo se, pametujemo, kimamo potvrdno prepuni razumijevanja kad naiđemo na istomišljenike, niječno kad nas okruže „protivnici.“

Stvaramo klanove, dijelimo ljude na one za i protiv, pritom i dalje uvjereni da smo potpuno otvorenog uma, da prihvaćamo razlike i duboko vjerujemo u osobnu slobodu svakog od nas. Zanimljivo je to. Mi bi da postoji sloboda, volimo taj osjećaj da možemo što hoćemo, da ne postoji nitko ni ništa tko ima pravo ograničiti nas, pa opet nekome drugome ćemo ju rado uskratiti čim se ukaže prilika. Imamo li zaista želju igrati se boga? Odlučivati tko ima pravo, a tko ne i na koji način kročiti kroz život?

Rugao se bogat siromahu, dok i sam nije postao siromašan, siromah bogatom dok i sam nije uvidio da mu silni novac ipak ne može kupiti sreću.
Rugao se samac onom u braku, dok i sam nije stupio u brak, vjenčani samcu dok ga okolnosti nisu ostavile potpuno osamljenog.
Rugao se mršav debelom dok i sam nije postao punašan, debeli mršavom dok ga bolest nije ocijedila.
Otac „lakoj“ ženi dok mu kćer nije pošla istim stopama. „Laka“ ocu dok i sama nije postala roditelj i uvidjela težinu u spoznaji da si odgovoran za oblikovanje jednog novog uma…

Na kraju dana baš svi imamo isti izbor i ne, to nije biranje kojem se klanu prikloniti, nije ni stavljanje povoja preko očiju da ne vidimo sva ona loša zbivanja oko nas, tek odluka hoćemo li pokazati razumijevanje ili ne. Isto ono koje očekujemo od drugih kad nas snađu nevolje ili kad se gorljivo zalažemo za svoje ideale.

Za sve one loše utjecaje ionako postoji jedno vrlo moćno oružje koje nažalost jako slabo koristimo: ignorancija. Uz njenu pomoć i najsnažniji postaju manji od makova zrna…

Brankica Stanić

Komentari

Neki baner