Život

Kraj nezavršene knjige…

Neke ljubavi su osuđene i prije nego što počnu. Neke prošlosti su dovoljne za cijeli jedan vijek.

Nije svakodnevno da neko, ko cijeli život bježi od prošlosti, na kraju doživi da u njoj živi. Bar ne dobrovoljno. Tog jutra je ustala s blagom glavoboljom, i kao i svakog jutra, skuhala je kafu i izašla na terasu. Bilo je sunčano, a svjetlost joj je smetala. Činila je glavobolju jačom. Mirisi, zvukovi i svjetlost. Tri stvari koje je obožavala, sve tri su je ubijale. Postojala je i četvrta, nekada, ali ona ju je ubila davno. Nepodnošljiv bol se pojačavao i tjerao je na povraćanje. Iako je bila naviknuta na bol, ovaj put je bio drugačiji. “Da li je uopšte moguće da boli samo lijeva strana glave?”-pitala se. Nešto je danas bilo drugačije.

Nesvijest je blagostanje. Mnogi to ne shvataju. U nesvijesti te ne boli ništa. Ni glava, ni srce, ni duša. Kada postaneš sjenka samoga sebe, sjenka koja priča i diše, i hoda, isto je kao da si u nesvijesti. Jaki zvukovi su je budili iz nesvijesti na par trenutaka, ali bol je svojom silinom uporno vraćala u blagostanje. Osjetila je da je igle bodu, ali taj ubod se ne može nazvati bolom.

Glasovi doktora, nečija galama i lupanje, mirisi bolnice, sve je to odzvanjalo u onoj strani glave koja ne boli. Ali nečiji vrisak se tako izdvajao, tako bolan vrisak koji para uši. Vrisak koji cijepa bol i čini je još jačom. Njen vrisak, shvatila je. I ponovo pala u blagostanje.

“Ovaj put je drugačije, ne mogu joj ništa. Ne znam šta joj je, moraćemo je prebaciti na neurologiju…”-čula je doktora. Padala je u nesvijest i budila se uz sirenu hitnih kola. Činilo joj se kao da ide po nekom seoskom makadamu dok nije shvatila da se ona trese od bola. “Biće sve u redu, pokušaj da se smiriš…”-čula je nečiji glas, ali nije mogla da odgovori.

Probudila se satima kasnije, omamljena. Bol nije prestala, ali je podnošljiva.
Nešto je drugačije. Ovako nije boljelo nikada.

Danima kasnije glavobolja nije prestajala. Migrene su bile česte ali nikad ovako dugo, i nikad ovako jako. Oči su drugačije, to joj govore svi, to joj je rekao i on. To joj je rekao čak i doktor u bolnici. Izgubile su sjaj.  Ali to je valjda normalno. Sjenke svog života nemaju sjaj u očima.

Danas je saznala zašto je taj dan bio drugačiji. Zašto je glavobolja bila tako jaka, i zašto je boljela samo lijeva strana glave. Kada ugušiš srce, nešto drugo mora da boli.

Da je bilo sreće ne bi saznala nikad. Da je bilo sreće ona bi bila ta. Na onom papiru pored njenog imena stajalo bi njegovo prezime. Ona bi mu rekla “Da” taj dan. Da je bilo sreće, ne bi se samo sjećala, živjela bi. A sjećala se. Dugo je pokušavala da se sjeća samo ružnih stvari, da bi mogla da živi, da bi mogla da se smije. Sjećala se laži, uvreda i udaraca. Sjećala se noći kada ga je čekala, budna, praveći se da spava. Nije shvatala da hrani gorčinu u sebi. A kada je, napokon, shvatila, nastavila je. Ne zato što je htjela, već je morala. Sada je to bilo potrebno da preživi.

A onda su došli dani kada se sjećala lijepih stvari. Dana provedenih u krevetu, u poljupcima i zagrljajima. Nasmijanih dana, šetnji i prvog poljupca. Vrelih noći u zimskim mjesecima. Dugih šetnji s jednim razigranim psom i planiranja budućnosti. “Ti, ja, dijete i pas…”. Savršena slika. Obećanja. Sjećala se obećanja.

Obećanja koja su ispunjena drugoj. Obećanja koja nije dala da joj ispuni drugi. Sjedila je vani i razmišljala. Onom stranom glave koja ne boli.

‘Kad su zvijezde padalice prestale da ispunjavaju želje? Nisam ja nikada imala puno želja. Samo podnošljiv život. Život sa svim stavkama potrebnim, srećom, tugom, radovanjima i problemima, jednog psa, jednog malog dječaka s mojim očima i njegovim osmjehom, i njega, baš njega, da me dovoljno voli da mogu život da podnesem. Nekada sam i vjerovala da će tako biti. Nadala sam se da će ta ljubav sve to stvoriti. Kažu da se čovjek sastoji od ljubavi, vjere i nade. Kad te tri stvari umru, umire i sam čovjek. Kad god bih se sjetila toga, mislila bih da tad čovjek stvarno umire. Ali ne. On nastavlja da diše i hoda, da priča i gleda, upravo tako mrtav. Danas je jedna era gotova, zadnji dio nade je umro. Nade da će sudbina svojim čudnim idejama, spojiti dva nespojiva svijeta, samo da dokaže da to tako može.’

Dugo u noć je tako sjedila, slušala pjesmu koja je pjevala svaki dio njene duše kao da je o njoj pisana. Ustala je, pogledala u nebo, ne tražeći više zvijezde padalice i zamislila jedan datum.
Datum za koji je odlučila da će promijeniti sve.

‘Jedna priča je gotova. Knjiga je skoro napisana. Kraj neće biti onakav kakvim smo ga zamišljali, ni ti, ni ja. Ali nismo dobili priliku da kraj napišemo zajedno, kako je trebalo biti. Ovaj svijet će proći i neće biti ni tebe ni mene. Iza nas neće ostati dokazi da smo se ikada voljeli. Da smo nekada postojali zajedno i disali jedno za drugo. Da smo mislili da smo mi zauvijek. Zauvijek ne postoji. Niko neće znati, ljube, da smo spavali zagrljeni na malom krevetu, stvorenom za jedno. Kada odu svi koji su nas nekada znali, svijet neće znati za nas. Ali u redu je tako. Niko ni ne treba da zna. Znam da je u redu i da tako treba biti. Zadnji dokaz da smo ikada postojali, baci u Dunav, zatvori oči i pomoli se za mene. Preko mog imena, napiši njeno, tako da jedino ostane ona. Ionako je ona zvijezda padalica koju smo vidjeli, njoj ispunio moju želju. Ja imam prošlosti za cijeli jedan vijek i datum koji će da završi knjigu.’

Danas je shvatila zašto je bol bila drugačija. I zašto nije prestala. Doktori ne mogu da poprave ono što ne vide.

Khaleesi

Komentari

Neki baner