Život

Da, udata sam…

Da udata sam. Da imam dijete. I što sad? Je l’ to znači da sam prestala živjeti? Da treba da zaboravim da sam žensko, da prestanem nositi ono što mi stoji? E pa vala, neće moći.

Ljudi moji da mi je tko pričao ja ne bih vjerovala koliko žene mogu biti zavidne i zlobne. To je strašno. I da je ljubomora toliko opasno ukorijenjena u njihovim glavama da im je isprala svako zrno zdrave pameti i pobrkala moć rasuđivanja, ma kakvi, rekla bih o čemu vi to pričate. Inače odavno ja sumnjam ali sam sad definitivno potvrdila da su žene zlo. Zlo svakog zla koje može postojati. No da vam ispričam što sam naumila.

Inače ja sam prije trudnoće bila mršavica. Ne baš mršava kao one što se izgladnjuju, no imala sam lijepu liniju i ravan stomak. Trenirala sam, bavila se sportom, nisam jela nezdravo i da vam budem onako iskrena često nisam ni stizala jesti od obaveza. Tada su me gledali ispod oka podozrivo uz komentar kao nećeš ti još dugo biti tako zgodna, vidjet ćeš kako ćeš se razvaliti kad rodiš. Nije mi bilo jasno zašto takvi komentari su uopće našli svoje mjesto u konverzaciji koja bi se odvijala ali nije me bilo briga jer obično nisam davala nekakvog značaja takvim ljudima.

E onda sam zatrudnjela. Tada im je smetalo što se ne gojim. Kao kako to pet mjeseci trudna a još ti se stomak ne vidi? To nije u redu, tvoja beba ne valja. Ja se mislim u sebi, pa što bih se gojila, trudnoća nema veze s debljinom ali opet kažem sebi pusti budale neka pričaju. Nakon nekog vremena od silnih priča sam se počela i sama pribojavati da nešto stvarno nije u redu s mojom bebom, jebiga kad toliko dugo slušaš nešto počneš sebi umišljati, a to je vrlo lako kad si u nečemu prvi put kao što je bio slučaj s mojom trudnoćom. Što sam ja znala što je kako treba a što nije.

„A ne ne, ti moraš više jesti. Ta beba neće biti dobra kad izađe.“

No jela sam normalno. Nešto više nego inače, ali ne u količinama za koje sam čula da neke trudnice jedu. Isto tako nisam se prestala kretati i sve sam radila normalno, pa šta bude iako su me napadali kako trudnica mora samo da leži. Pred sam kraj trudnoće stomak je dobio na veličini, ja sam natekla i izgledala sam krupno. Tad su mi rekli kako je stomak nesrazmjeran meni, što naravno isto nije dobro.

„Ala kakva će ti koža biti kad se porodiš, ju ju, jadna ti“.
„Imat ćeš strije gore nego moje, vidi koliki ti je stomak“.

I ja sam , jadna, mazala svoj stomak već pomirena s činjenicom da ću izgledati kao Snorlaks iz Pokemona kad moja beba dođe na svijet.

„Vidjet ćeš kad rodiš, sve ćeš morati iznova kupovati, sav ormar. Zaboravi na svu tu lijepu odjeću što je čuvaš, ništa ti to neće moći“.

I rodila sam. Hvala Bogu dragom zdravog i jakog dječaka od 4 kilograma. Sve je bilo kako treba s njim, bio je čak što više savršen. I moja „debljina“ također je „izašla“ s njim. Kroz nekih mjesec dana povukao se stomak u potpunosti kako se maternica vratila na svoje mjesto i ja sam bila skoro ista kao i prije trudnoće. Bilo je to dobro i neprimjetno pošto je bilo hladno pa se nije vidjelo kolika sa, te su moje “savjetodavke” bile mirne savjesti. E sad je problem nastao kad je stiglo ljeto. Moj dječak je već veliki pa redovno idemo u šetnje i ja sam počela da vadim svoje lijepe haljinice iz ormara jer mi je to najjednostavnije za obući. Još ja stvarno nemam vremena da se sređujem kao nekada, češće sam nenašminkana i s kosom u repu no to očito prolazi neprimijećeno. Tako hodam, obično ni ne primjećujući ljude oko sebe no nažalost čulo sluha mi je neoštećeno te sve čujem. Kako se okrenem vidim deset očiju da pilji u moju guzicu, te pogled samo prebaci na moj struk. Također vidim i pet zanovijetala prstiju masnih od neke hrane koju jedu.

“Ala sestro draga imaš li ti štogod za pojesti, vidi te sva si se sasušila”?
“Kakve tablete piješ, kako si tako omršavjela, vidi mene ja nikako da skinem kile”?

I ja stvarno ne znam što bih joj rekla. Milijun mi odgovora vrišti na vrhu jezika, no nemam više ni snage a ni volje s takvima se raspravljati. Rado bih joj rekla sestro probuši kašiku i prestani čekati da ti drugi obavljaju tvoje poslove i čuvaju djecu, ali čemu to? Samo trošim svoju energiju koje mi ionako fali a znam da će čim zamaknem za ugao početi da pričaju tko zna što. Možda će reći da sam bolesna, naravno da će reći da izgledam k’o strašilo jer gdje da priznaju da su pogriješile i da mogu biti fit i poslije bebe.
Zato evo baš se spremam za grad. Tražim svoju omiljenu usku haljinicu iz Legenda što pokaže baš svaki gram viška, šminkam se na brzaka i izlazim. Možda zbog sebe. Možda baš njima u inat kako bi im dala temu za komentarisanje. Neka kažu kako naravno ne valjam, no džaba im kad ja znam da se u sebi grizu jer i same nisu takve.

Ne, nisam zlopamtilo, nisam zlobna i iskreno briga me tko je kakav i zašto je takav. Ja samo hoću da me se pusti da živim na miru. Toliko.

A ako se nastavi, možda idućeg puta obujem i štiklice.

Vaša, Aleksandra

Komentari

Neki baner