Život

Mokra priča…

Bok!

Dopustite da vam se predstavim: zovem se… Zapravo, nemam neko određeno ime kojim biste me mogli zvati. Nijedna od nas ga nema, pa mi niti ne nedostaje. Tako je vjerojatno zbog toga što nas ima bezbroj, pa bi bilo smiješno smišljati ime za svaku.

Dobro, nema nas baš bezbroj, ali nas ima strašno, strašno, straaašno puno! Osim toga, vrlo smo slične jedna drugoj i stalno se negdje krećemo – tko bi nas onda takve vrckaste ikada uspio prebrojiti?! Sve će vam biti jasnije kada vam ispričam svoju priču…

Ne znam gdje da počnem: toliko sam stara da se uopće ne sjećam kada sam i kako nastala. Evo, uskoro ću proslaviti četiri milijarde šesto trideset dva milijuna sedamsto devedeset pet tisuća osamsto četrdeset i prvi rođendan! Zamislite! To znači da sam stara kao i cijeli planet Zemlja na kojoj živim! No, ne bunim se: moj je život toliko veseo i dinamičan da mi nikako ne može dosaditi. A da vodim doista zanimljiv život, uskoro ćete se uvjeriti.

Prvo čega se sjećam je jurnjava kroz neko hladno i mračno mjesto. Nisam se osjećala nimalo ugodno, pogotovo stoga što nas je u tom skučenom prostoru bilo previše. I sve smo nekamo jurile međusobno se naguravajući! Kasnije sam doznala da smo ispod zemlje i da moramo pronaći izlaz van, što je značilo da luda strka neće zauvijek trajati.

Barem sam tako mislila.

Kada smo konačno pronašle izlaz kroz jednu malu rupu u stijeni, iznenada me zabljesnulo neko jako svjetlo! Tek nakon nekog vremena bojažljivo sam progledala imajući što vidjeti – najrazličitiji zvukovi i boje savršeno su se stapali pod sjajnim, toplim suncem! Kakva suprotnost od hladne tame koja me prije toga okruživala!

Tada nisam znala gdje sam, no danas vrlo dobro znam da to bijaše šuma! Prekrasna šuma pod velebnom planinom prepuna visokog drveća, šarenog cvijeća i mnogobrojnih živih bića koja su se skrivala u njoj. Bezbrižno sam je prolazila uživajući u zapanjujućim prizorima oko sebe, uopće se ne obazirući na ostale koje su me i dalje naguravale.

Međutim, naguravanje je ubrzo postalo toliko jako da sam ga jedva mogla podnijeti! Bilo nas je sve više, a i kretale smo se znatno brže nego ranije. Vijugala sam u svim mogućim smjerovima, uspinjala se i posrtala, skakala i padala…

Što je putovanje duže trajalo, to je postajalo neugodnije: sve češće sam se zabijala u oštro kamenje, bodljikavo granje i još štošta! Više nisam mogla smireno promatrati krajolik – gledala sam ravno ispred sebe pokušavajući izbjeći učestale prepreke koje su nailazile jedna za drugom! I tada se sve umiri.

Ne baš sasvim umiri: naguravanje nije prestalo, ali je postalo vrlo blago, čak bih rekla i ugodno. Savršena prilika za ponovno uživanje u okolini koja se iz trena u tren mijenjala. Tada sam prvi puta u svojem životu vidjela jednu ribu – taj trenutak neću nikada zaboraviti. Bezbrižno je plivala oko mene, a ja sam ju zapanjeno promatrala kao da je više nikada neću vidjeti. A zapravo ću svako malo sresti neku od njih, no tada to još nisam znala. Toliko sam se zabuljila u nju da uopće nisam gledala kamo idem. Iznenada osjetim snažan udarac i naglo se zaustavim!

Našla sam se na komadu nekog drveta i sa njega gledala ostale koje su i dalje nekuda žurile. Nakon jurnjave koja je trajala od kad znam za sebe, bilo je dobro malo počinuti. Barem sam mogla nesmetano promatrati šumu. Sunce me nježno grijalo, a ja sam uživala upijajući idilične slike šumskog sklada i ljepote. Naposljetku sam zatvorila oči.

Nažalost, odmor nije predugo trajao: kako je sunce sve jače peklo bivalo je i sve toplije, a sa mnom se nešto čudno počelo događati! Da sam napustila drvo na kojem sam ljenčarila, shvatila sam tek kada sam ponovno progledala: okruživalo me beskrajno i pusto plavetnilo. Uzbuđeno se stanem okretati lijevo-desno, no nigdje ničega. Pogledam dolje i spazim onu istu šumu u kojoj sam bila! Nekim čudom se našla ispod mene i, što je još čudnije, postajala je sve manja i manja. Pa ja letim!

Kakav pogled! Savršeno jasno sam vidjela cijelu šumu i dugačku rijeku koja je tekla kroz nju vijugajući između visokog drveća! Nisam shvaćala kako sam se našla povrh svega, no nisam ni previše brinula: prije vrlo kratkog vremena sam plivala s ribama, a sada letim zajedno sa pticama! Fenomenalno!

Ipak, jednu stvar nikako nisam mogla shvatiti: lagano uzdizanje me bližilo suncu sve više i više, a postajalo je sve hladnije i hladnije. Zar ne bi bilo logično da približavanjem suncu bude toplije? Svejedno, ubrzo spazim hrpu ostalih koje su se zgusnuto držale na okupu i međusobno se grijale. Brzo im se priključim.

Vjetar nas je nosio kamo god je htio, a mi smo mu se nemoćno prepuštale. Bile smo toliko zbijene da nismo propuštale čak ni sunčeve zrake, a opet – i najmanja ptica nas je lakoćom probijala. Ne znam kako smo dugo letjele, no znam da smo dospjele vrlo daleko i visoko – tlo ispod sebe već poodavno nisam mogla vidjeti. Sada je već bilo dosadno i jedva sam čekala da se nešto novo dogodi.

I dogodilo se: odjednom se počnemo razmicati jedne od drugih! Panično sam pokušala zgrabiti prvu do sebe, ali mi je pobjegla – ubrzo više nismo bile na okupu. Istog trena osjetim da padam vrtoglavom brzinom, kao i ostale koje su padale uz mene vrišteći od uzbuđenja! Ja sam vrištala od straha – bila sam sigurna da je ovo kraj.

Pad je trajao puno kraće nego što sam očekivala i, postalo mi je jasno, uopće nije bio strašan! Pala sam u najveće mjesto na cijelom planetu gdje nas je bilo više nego igdje, mjesto o kojem sam čula najnevjerojatnije i najčudesnije priče – veličanstven i dubok ocean! I doista nas je bilo mnoštvo – od silnog žamora koji se slijevao u snažan šum bilo je nemoguće išta razabrati. Sve se činilo neusporedivo veće nego prije, a o raznolikosti da i ne pričam! Da, ocean je zaista fascinantno mjesto čija površina predstavlja granicu između dvije najveće suprotnosti u prirodi: neopisivu praznoću i pustoš iznad, a obilje čudesnih života i bića ispod nje.

Moje prvo putovanje oceanom je trajalo jako dugo – toliko da sam prestala brojati dane koji su se pretvarali u noći i obratno. Neki su dani pod tmurnim, crnim oblacima bili tamni kao noć, a noći su pak, obasjane bezbrojnim zvijezdama, postajale svijetlije od mnogih dana. Hladni zimski vjetrovi su me predavali vrućoj ljetnoj žezi, a silovite oluje se izmjenjivale sa savršenom mirnoćom izvan dosega neke od morskih struja. Čas me nosila plima, čas povlačila oseka. Jedan trenutak sam plutala po površini okupanoj suncem, a već idući sam se našla usred beskrajne tame neslućenih dubina. A što sam sve vidjela: goleme kitove koji gutaju sitne planktone, savršeno obojene ribe kako plivaju kroz rascvjetane koralje, sramežljive školjke i plašljive puževe koji bježe pred velikim ribama – i veće ribe koje proganjaju njih. Stalno mi je nešto odvlačilo pažnju, pa nije bilo ništa neobično što sam se opet negdje zabila.

Nastavit će se…

Sven Hrastnik

Komentari

Neki baner