Ono prešućeno, ljuto iščekivanje,
da se stvari jednom samo dogode.
One nervozne riječi, pune nostalgije
i čemer između trepavica
Ono davno sanjano, davno iščezlo
pusto nadanje za malo razumijevanja
i nagurane želje u pretijesne ladice
bez volje da se srce nekom objasni
Ono moje – pusti me i ono tvoje – ne znam.
Sve skupa stavljeno negdje po strani,
kad prođe dovoljno vremena i dovoljno se istroše
sjećanja na neispravne i pogrešne stvari
Ono naše možda se vrati i preraste u nešto bolje,
nešto ljudsko bez okusa gorčine,
s naznakom nadanja i čarolije
koju ima ljubav, kada ne boli.
Marija Klasiček
Kolumnistica, recenzentica, glazbenica te pokretačica i glavna urednica APortala.
Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.
Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂
Komentari