Život

Allons-y!

Da vas probudi kucanje na vratima, i to ni manje ni više nego u tri ujutro, da ih otvorite, a da ispred vas stoji čovjek sa zelenim šeširom koji nikad nije bio u modi niti će ikada biti i kaže vam-ne, naredi vam da se isti tren obučete, pa vam još i prigovori jer “zašto, pobogu, niste već odjeveni?”, a i vi samo gledate iza njega, prema mjestu gdje su bila vrata stana vaše susjede, a sad je tamo privezan noviji model cepelina, što bi ste napravili?

Osoba A bi primijetila da ne nedostaje samo susjedin stan već i dobar dio trokatnice uključujući, između ostaloga, krov i dio stana na katu niže.

Osoba B bi ne samo primijetila, nego se i zabrinula za dobronamjerne susjede koji znaju da od studenta koji pohađa ne sveučilište, nego Sveučilište, neće biti ništa jer tamo idu samo luđaci.

Osoba C bi možda pala u nesvijest, dok bi osoba D prošetala do svog ormara, presvukla se i ispričala dotičnom gospodinu na čekanju.

Ali ja, navedeni student koji živi od susjedinih pita od jabuke na koje ga ona zove svaki drugi tjedan jer on ima naviku bacati novac u vjetar (jednom čak i doslovno), sam zatvorio vrata i vratio se u krevet.

Kucanje se ponovilo pet minuta kasnije nakon što je čovjek pred mojim vratima vjerojatno zaključio da je to previše vremena da bi se netko preodjenuo. Jesam li ustao? Jesam. Jesam li otvorio vrata? Naravno, tako su me odgojili. Jesam li očekivao isti prizor koji me dočekao prvi put kad sam otvorio vrata? Pa, gledajte…

“Oprostite, jeste li Vi Englez?”, upitao me čovjek kad sam otvorio vrata.
“Désolé?”
“Jeste. Li. Vi. Englez.” Ponovio je.
“Ovaj… nisam…”, rekao sam oklijevajući.
Činio se zadovoljan mojim odgovorom. “Odlično! Hoćete li, molim Vas, objasniti zašto ste mi tako nepristojno zalupili vratima pred nosom?”
“Zašto sam… Što?! Ma tko ste Vi da mene prozivate? Znate li koliko je sati?”
Pogledao je na sat. “Tri sata i četrnaest minuta. No, hoćemo li više?”
“O čemu Vi…? Merde, pogledajte što ste napravili! Tko će platiti štetu? Uništili se stan moje susjede- o Bože, gdje je ta jadna žena? Niste ju valjda ubili?!”
Odmahnuo je rukom. “Samo dnevni boravak. A za susjedu ne brinite. Nije ni bila u stanu, već sam sve pregledao.”
“Pa gdje je ona?”
“To ne bih znao. Nisam upućen u privatni život žena u čiji stan upadnem slijedom nesretnih okolnosti. A što se štete tiče…” Okrenuo se prema cepelinu i povikao. “Štetu će platiti onaj tko je pijan odlučio biti pilot, zar ne, Jeannot?”
“Va te faire foutre, Éloy!”, javio se glas koji mi je zvučao nevjerojatno poznato.
Osjetio sam snažnu glavobolju. “Možete li mi, molim Vas, reći tko ste i što želite od mene?”
Éloy je pogledao na sat i uzdahnuo. “A da se Vi, gopodine…”
“Astier. Viktor Astier.”
“A da se Vi, gospodine Astier, obučete pa ćemo detalje usput?”

***

Presvukao sam se u svoje jedino odijelo koje mi nije bilo prvi izbor za prisilan izlazak u tri sata u noći, ali kad je Éloy vidio moj ormar naglasivši kako se moram odjenuti “prikladno, iako ni to otrcano odijelo nije baš najbolji odabir. (Zar nemate ništa…pristojno?)” inzistirao je na njemu.

Ušli smo u cepelin. Novija verzija klasičnog Lehmanovog Z-3600W, a i nešto manji. Model za pokazivanje, tucet putnika i boce šampanjca. Moderno uređenje, mali šank nadesno, stol s pićima nalijevo, četiri bijela naslonjača u sredini, između njih mali stolić, drveni pod…

“Sviđa Vam se?”, obratio mi se Éloy. “Ovogodišnji model. Hoćete li što popiti?”
“Vrlo rado”, rekao sam. “Ali htio bih da mi objasnite što se događa, tko ste Vi i zašto sam ovdje.”
Kimnuo je glavom i pokazao rukom prema naslonjačima. “Sjednite.”
Ponudio mi je čašu viskija pa sjeo nasuprot mene. “Ja sam Éloy Lécuyer. Razlog zbog-”
“Lécuyer? “, prekinuo sam ga. “Profesor Lécuyer?”

Skinuo je šešir i lagano se naklonio glavom. “Glavom i bradom”, nasmiješio se.

U tom trenutku čula se vika iz pilotske kabine. Jedan glas pripadao je ‘Jeannotu’, ali drugi je bio ženski i poprilično nemilosrdan. Psovke i uvrede natjerale su mog sugovornika da uzdahne. “Ispričavam se. Htio bih reći da nisu uvijek ovako glasni, nepristojni i bezobzirni, ali jesu. Uvijek.”

Éloy me zamolio za da pričekam dok on riješi što god se događa u kabini.

A ja nisam mogao vjerovati svojim očima, ušima i jeziku. Pio sam viski u naslonjaču nasuprot profesoru Éloyu Lécuyeru, čovjeku koji je za svoga života zadužio svijet svojim izumima i otkrićima. On je tražio mene da pođem s njim. On je kucao na moja vrata. Ja sam zalupio vrata Éloyu Lécuyeru pred nosom.

Ja sam idiot.

Ali dobro, što je novo?

Profesor Éloy se vratio, ovaj put u pratnji. Muškarac s njegove lijeve strane, onaj koji je upravljao ovim predivnim vozilom, bio je jedan od mojih profesora, Jean Bazinet, i u svojoj uprljanoj bijeloj košulji i i rasparanim hlačama nije izgledao drugačije nego inače. Zapravo, sudeći po mrljama, poprilično sam siguran da je istu košulju nosio prošli tjedan na predavanju.

S desne strane bila je, ukratko, žena s najljepšim očima koje sam ikad vidio. Naravno, ona je sama bila prelijepa, ali te oči. Tamnoplave sa izraženim bijelim točkicama oko zjenice desnog oka. Vjerojatno neka modifikacija, ali nimalo manje lijepo.

“Da Vam napokon objasnim sto se događa, gospodine Astier. Ovdje ste jer je Vaš profesor inzistirao da riješite jednu okladu”, rekao je Éloy . “Rekao je da ste jedan od racionalnijih ljudi.”
Probudili su me u tri ujutro radi oklade. Uništili su stambenu zgradu radi oklade.
Prije nego što sam uspio odgovoriti oglasila se gospođica.
“Teško da u toj glavi ima nešto inteligentno ako mu je predaje ovaj mamlaz.”
Bazinet se zacrvenio u sekundi. “Ma koga ti zoveš mamlazom, vještice jedna!”
“Kako se usuđuješ, ti-”
“A ova šarmantna dama”, rekao je Éloy nadglašavajući ih, “je Aveline Terres. Moja draga prijateljica, kolegica i Jeannotova noćna mora.”

Aveline se nasmiješila pa okrenula da nastavi raspravu s Bazintom. Éloy je stao između njih pokušavajući ih razdvojiti. Napokon, uspio ih je smiriti i posjesti u naslonjače. Pružio je posvađanima čaše, a moju je ponovno napunio.

Éloy je prvi prekinuo tišinu.”A sad, Jeannot, ako bi objasnio gospodinu Astieru o čemu je riječ.”
Bazinet ga je zbunjeno pogledao. “Kome?”
“Viktor Astier”, rekao je Éloy. “Tvoj učenik. Onaj po kojeg smo išli.”
Bazinet me pogledao i namrštio se. “Mislim da smo pokupili krivog.”
“Kako molim?”, Aveline je upitala.
“Zaista”, rekao sam. “Kako molim?”

Moj profesor je slegnuo ramenima. “Trebali smo pokupiti Pierrea. On je pametan. Astier je za ništa.”

Aveline je je vikala. Éloy je skočio i počeo govoriti o tome kako su prekršili zakon, uništili stan i skoro ubili nekoga jer je on upravljao i “kako to misliš ‘pokupili smo krivog’, ti manijače!” Stolić se srušio, sve čaše su se razbile osim moje, a ja sam sjedio mirno. Naslonio sam se i uživao u zaglušujućoj buci i groznoj glavobolji. Više me nije zanimala ni oklada ni uvaženi znanstvenici s lošim osjećajem za modu i estetiku. Još uvijek me malo zanimala lijepa Aveline, ali ni ona nije bila u prvom planu.

Imao sam ispit sutra, odnosno danas, u 11 sati. Kod Bazineta.
Da im se pridružim? Što još može poći po krivu?

Devi

Komentari

Neki baner