Život

Od gusjenice do leptira…

Strah?! Misao koja je nastala od tjelesnog osjećaja, da bi se pretočila u emociju. Od same riječi nastaje gušenje u grudima, pa oporo klizi u želudac, ostavljajući duboke rane, a potom pritisne dugme kao u liftu, ranjavajući sve pored čega nailazi da bi došao do grla i stezao tako jako da mozak vrišti, misleći da je kraj, da će ostati bez kiseonika i da će nestati sve. Smrt- kakav paradoks, plašimo je se, a znamo da donosi oslobođenje, od čeljusti straha. To je taj pakleni začarani krug, Danteov  Vergilije je imao dovoljno vremena da istraži svih devet krugova. Ja nemam, pa ću se zadržati na ovom jednom, meni najgorem, na kome počivaju svi ostali, koji je utroba svakom zlu.

Pitam se kada i zbog čega se pojavio, da li smo se plašili uvijek, i dok smo bili u majčinoj utrobi, bezbrižni, ušuškani, prisutni, a nevidljivi? Kada smo popili tu pilulu otrova? Gdje počinje, gdje se završava?

Kad se rodimo onako minijaturni, sto posto zavisni, magično privlačni, zarobljeni u tu malu kiflicu, ko smo tada u stvari? Možemo li da se sjetimo ko smo sad? Jer ko smo bili, to smo i ostali, samo nas je strah zaledio, pa smo se izgubili, od samih sebe se rastali. A bili smo ljubav, poklon sa neba upakovan u najljepse omote, mirise, ništa nam ravno bilo nije, bili smo najbitniji. Šta se to desilo, šta se to toliko promjenilo, da više ne da nismo najbitniji, nego smo toliko srasli sa našim omotom da smo postali ljušture? Ostali smo u tom stadijumu da odrasli gledaju u nas kao čudo, dok se ne stopimo s njima i ne dobijemo njihov oblik, a onda nestanemo. I dalje čekajući da nas neko prepozna, nađe kao nekad, dok smo bili mali. A ni na kraj pameti nam ne pada, da sami sebe potražimo.

Da shvatimo da smo i dalje tu, samo smo toliko uplašeni promjenama koje su nastale, da nismo ni shvatili šta se to desilo preko noći. Nije nam jasno, zašto su svi prestali da nas tretiraju kao nešto posebno. Naša ljubav je ostala zatočenik prošlosti. U tamnici bez izlaza, još uvijek maštajući kako će nas neko osloboditi, kao duha iz boce. Maštamo iz prošlosti o budućnosti, koja je naša sadašnjost. A mi u sadašnjosti, prazni gledamo druge ljušture oko nas kako obavljaju sve te svakodnevne obaveze koje su sebi natovarili na leđa da ne vide taj mrak u sebi. I mi tako izgubljeni, naučeni da radimo ono što vidimo, a ne ono što nosimo u sebi, počinjemo da vrtimo tu poznatu izdiktiranu maršutu života. Rodi se, školuj se, radi, udaj/oženi se, rađaj, budi rob državi i svima koji su imućniji od tebe, savij se do zemlje i ni slučajno ne gledaj u nebo. Jer ako pogledaš u nebo, možda ugledaš odraz svog sjaja u zvijezdama, možda prepoznaš svoju ljepotu i svoj smisao. Ni slučajno ne gledaj u nebo, jer ako pogledaš u nebo, to znači da ćeš sigurno ispraviti svoju kičmu pravo kao strijelu, a to boli, i te kako boli. Ponovo strah, od te boli ispravljanja.

Pa i kad pokušaš da pogledaš u nebo, i taj pokušaj je toliko bolan, da te guši, pa pomisliš- umrjeću, ako nastavim da pužem, to mi je sigurnije. Pa opet puziš kao gmizavac najveći,a onda udariš o kamenčić, mali, majušni, a tebi se učini da je nepremostiva stijena, pa opet boli. Ne možeš da nađeš posao, momka/djevojku, ne možeš da ispuniš očekivanja tuđa, dok puziš, a na svoja ne smiješ ni da pomisliš. Jer tvoja očekivanja zahtjevaju da ispraviš tu svoju mekanu kičmu, da je ukrutiš, da pokažeš tu svoju snagu koje nisi ni svjestan, jer se plašiš. I tako dođeš do prepreke, prve, druge, treće, pa više ne možeš ni da puziš, sav si se izbalavio, pa jadikuješ ostalim puzavcima, koji su ispred tebe, i koji te gledaju sa gadjenjem, žaljenjem, i svim ostalim niskim pobudama. To je trenutak kad nemaš kud, moraš da vidiš, ima li šta u tebi vrijedno, ima li kakav razlog da nastaviš da gamižeš kao crv kroz ovaj, kako ti se čini bijedni život. Ima li ikakve nade da sve ovo ima smisao? I gle čuda, ne možeš da prestaneš da se diviš, i čudiš šta je to sve zatrpano u mraku, pa uđeš dublje u podrum, naiđeš na razne prljavštine,  i dalje boli, i te kako boli, ali više nemaš izbora, boli i spolja, boli i iznutra, na tebi je samo gdje ćeš da boraviš. I kako ideš dublje, počinješ da čistiš te rane, počinju da zamlađuju, pališ svijetlo, i ugledaš ono izgubljeno, ono vrijedno, ono stavljeno u kiflicu, koja je izašla iz majčine utrobe prije toliko godina. U početku ne možeš da vjeruješ da je to još tu, da je živo, samo zaboravljeno.

Pa se izgrliš sam sa sobom, kao sa najrođenijim, izljubiš, sagledaš kako si neuhranjen, i zapostavljen u svakom smislu. I to je proces, proces koji boli, moraš ponovo da gradiš povjerenje sam sa sobom.

Jednom izgubljeno, i iznevjereno povjerenje teško se vraća. Ali znaš, obećavaš i vjeruješ, ovog puta ćeš biti uporan, ovog puta si našao blago i smisao života. I dalje se plašiš, i dalje se gušiš, ali ovaj put vjeruješ, vjeruješ sebi, iako sa rezervom, ali tu si, možeš da računašnaš sebe. Ta ranjena ljubav, i dalje je tu. I tako srećan i ozaren, kad se vratiš u spoljni svijet, i kreneš da ispraviš kičmu, nemoj da te uplaši bol. Nemoj da dopustiš da te strah od ispunjenog života ponovo vrati u mrak, i začarani krug. Tad pogledaj u zvijezde, one su tvoje ogledalo, one će te voditi.

Volite sebe, iako još uplašeni jer boli, jako boli, ali ne odustajte od sebe, počnite da ličite na svoj odraz u ogledalu, na onu sjajnu zvijezdu, koja ima viziju da osvjetli sebe i nečiji put ka nebu. Skinite prašinu sa sebe, ne dozvolite da vam život prođe u mraku, ovjetlite sobom svoj mrak. Budite svoja zvijezda!

Sara Sekulić

Komentari

Neki baner