Život

Koliko sam samo puta zamislila u svojoj glavi razgovor s tobom…

Koliko sam samo puta zamislila u svojoj glavi razgovor s tobom. Sve ono što sam ti željela reći. Tvoje odgovore, oči kad bi čuo sve što mi je na duši, sve ono što me proganja, što mi noćima ne da da spavam. Ali do tog razgovor nikad nije došlo, niti će doći.

Pojavljuješ se odjednom preda mnom. Tvoj pogled mi govori sve. Kriviš me za ono što se dogodilo među nama. Prolaziš pored mene kao da se nikad vidjeli nismo, a do jučer smo dijelili sve naše snove, želje i strahove, sve naše razgovore do ranih jutarnjih sati. Koljena su mi počela klecati, čitavo tijelo drhtati. Tresem se kao da je minus, a vani +40°. Kolegica me pita jesam li dobro, ne mogu pričati. I sad ti meni objasni što se to događa u meni. Šta znači ovo komešanje u meni koje je izazvala tvoja pojava? Jel to pozitivno? Negativno? Tko bi ga znao. Znam samo da sam ljuta u tom trenutku. Najradije bih te gađala nečim, prvim što dohvatim, oborila bih te na pod i udarala, udarala, udarala, sve dok mi ne uzvratiš i oboriš na pod. A onda izaberi, hoćeš me samo izgalamiti ili ćeš me poljubiti. Željela bih da napraviš nešto čime ćeš mi dati do znanja na čemu smo. Ovo tvoje li-la mi stvarno ide na živce. Da me izgalamiš. vjerojatno bih ti uzvratila, a onda iz inata te ponovno oborila, ta znaš me, ne dam se, inatli.

Bilo bi me strah onoga što bi se dogodilo da me poljubiš. Sve ono što držim u sebi bi nahrupilo iz mene kao lava iz uspavanog vulkana. Zanima me bi li se spašavao ili bi ostao diviti se svoj toj ljepoti i snazi nečeg tako običnog, a u istom trenu divljeg, divnog i zastrašujućeg. Izišao si vani i ne želiš ući, kružiš pred izlogom kao mačka oko vruće kaše. Vidjela sam ti u očima da ti nije svejedno što si me vidio. Sam si kriv. Što si tražio, to si i dobio. Inat se opet budi. Raste u meni poput vrućine koja te obuzme kad popiješ shooter, lagano se spušta niz grlo, slatko i primamljivo, u želucu postaje malo gorko, a zatim eksplodira po cijelom tijelu šireći val topline, od nožnog prsta do dlake na glavi. Osjetim ga i znam da će mi skočiti na nos. Trebam ga naučiti kontrolirati, upravljati njime, a ne da on upravlja sa mnom. Gledaš kroz izlog kao da me možeš vidjeti i odlaziš. Živciraš me. Više nego što bih trebala pustiti da me živciraš. Trebam ti zabraniti svaki osjećaj koji u meni možeš izazvati. Trebam te poravnati, zaboraviti, pustiti te u život samo kao slučajnog prolaznika koji mi nije ništa bitniji od prodavačice na šalteru u trgovini. To bi bila moja osveta tebi, pogledati te u oči i reći da si ti za mene samo kamenčić koji upadne u cipelu i samo te živcira. Riješiti ga se je sasvim lako – izuj se, izbaci ga iz cipele na pod zajedno sa drugim kamenčićima za tebe iste vrijednosti, obuj se i nastavi dalje sretno kroz život.

Zamišljam to sve u svojoj glavi i samodopadno se smješkam, u svojoj glavi sam te već pobijedila, sad u srcu treba napraviti isto, pa u stomaku ugušiti leptiriće, ruke i noge zavezati da se ne tresu. Sredit ću ja to. Nastavljam raditi, ali u glavi je stalno tvoj lik, počinje me obuzimati opet onaj osjećaj, onaj mix svega što sam dosad upoznala da mogu osjećati.

Uzimam mobitel u ruke i tražim te u imeniku. Koliko sam te samo puta izbrisala i upisala, pa to je strašno. Nalazim tvoj broj i tipkam, brišem, tipkam, ponovno čitam, brišem. Spuštam mobitel i ustanem, hodam oko stola gore-dolje, mislim se jesam li normalna. Ponovno sjedam i uzimam mobitel. Ponovno tipkam. Pišem ti da je kulturno pozdraviti i javiti se, da ne želim da ono što je bilo utječe na poslovni odnos, nismo djeca. Pitaš me zašto mi je stalo do toga? Gledam u onaj mobitel i proklinjem samu sebe što sam ti išta pisala. Glupača.

”Samo želim izbjeći neugodnosti ako dođe do poslovne suradnje, to je sve.”

Gledam u mobitel, nema nikakva odgovora, mislim se što mi je to trebalo. Zašto sam poslala tu poruku? Sama sebe ubijam. Vibrira.

 ”Šta želiš ti od mene?” stoji u poruci.

Ja od tebe? Bjesnim. Šta si ti umišljaš tko si ti? Šta ja imam tražiti od tebe? Najradije bih te poslala na jedno divno mjesto s kojeg si potekao, ali onda počnem disati i kažem sama sebi:

”Sama si kriva za ovo. Sama!”

Jesam. Glupa sam. Ma stani, nisam samo ja tu kriva.

”Želim samo ovo što sam ti napisala, da se možemo pozdraviti, ne želim od tebe ništa drugo”

Mogao si plaćati rate za kredit umjesto mene, mislim si. Umišljeni tikvan. Livadić.

Nastavili smo se prepirati, ni sama ne vjerujem da gubim vrijeme pravdajući se nekome tko ima pogled samo pravo kao konj kad mu stave one ”naočale”. Tipkam mu odgovore i u međuvremenu sama sebe pitam tko je on da mu se pravdam. Gora ja od njega. Bože, patnje. Bespotrebne patnje.

”Hoćeš mi učiniti jednu uslugu” dolazi na moj mobitel.

”Hoću” pošaljem bez razmišljanja.

Skočim sa stolice. Pa glupačo, pa budalo, luđakinjo! Nisi normalna. Puštaš da od tebe radi budalu kako bi se on bolje osjećao. Pa izrode.

”Da prošetamo?”

Gledam u onaj mobitel ko dijete u novu i nepoznatu igračku. Čitam još jednom. Pa još jednom. I opet. Pa opet. Ček’malo. Jel ja stvarno gledam u pravi mobitel ili je to samo moja iluzija? Moj mozak se igra sa mnom. Moj mozak je trenutno u špagetima. Ooo, pa ubijte me. Sakrijte me, molim vas. Pošaljite me u Afriku, na Madagaskar, bilo gdje, samo mi ne dajte da odgovorim na ovu poruku. Ne dajte mi, molim vas. Napravite što god treba, izbijte mi i zub, nema veze što sam nosila aparatić 100 godina da se sad mogu smješkati kao filmske zvijezde, neka opet bude trči-trči-zub, samo nemojte da odgovorim.

”Može, kad?” poslala sam.

Hvala vam prijatelji, kolege, suradnici, mama i tata, Bože, i ostali što ste mi dopustili da se ubijem do kraja. Sama pala, sama se ubila kažu. Brate, da bar ima koristi od ove sve bruke. Špageti-mozak i dalje ne shvaća pouku. Blago meni s njim. Prodat ću ga. Hoću, majke mi. Bit će mi lakše, ionako mi ne pomaže.

”Odmah” vraća.

Smijem se, čuj odmah. Pa Bože moj.

”Ne mogu odmah, radim do 23.”

”Ništa onda” vraća mi.

”Radim do 23, ako želiš oko 23:30, ok, ako ne, ništa, neka stoji kako je” napišem.

”Ako će biti do 23:30, onda može, kasnije ne”

Bacim onaj mobitel. Čuj on će meni postavljati ultimatume. Pih.

Smiley

Komentari

Neki baner