Život

Da živim…

Jednom kada pođeš tim putem, ne vraćaš se. Samo hodaš. I na predjelima na kojima odahneš, častiš sebe jednim sjećanjem na sve one iza tebe. Ne da bi se vratio. Nego da bi ih uporedio. Da sebi priznaš da je bilo naporno, ali da je vrijedilo. Ali da se sjećaš svakog kamena, svake ptice, svake kiše. Jer tako mora.

Rekli su mi jednom da, koliko god bilo bolno i teško, breme svog života moraš da spustiš sa leđa, da ti se ne iskrive. Da su promjene neophodne i da moramo nekad sazrijeti, a da svakako negdje u sebi zadržimo ono malo, ludo i veselo stvorenje, da nas drži u životu. I da, da smo posebni, upravo takvi kakvi jesmo, iako često ne mislimo tako. Da drugi treba da nas vole sa svim onim duhovima koje u sebi držimo. Da budemo svoji. Tek tada možemo biti cijeli.

‘’Toliko je vremena prohujalo’’– razmišljam. Kada sam i da li sam uopšte krenula dalje?! Jer, sve mi se čini da stojim u mjestu toliko godina, a da se godišnja doba i ljudi samo smenjuju. Da je sat napravio bezbroj obrtaja. Laste preselile i opet odselile od nas. Kada sam se, vremenski, zaledila?

Voljela bih da znam i kuda su to pošli oni, koji su me ostavili da čekam iza vrata, čiji zvuk lupanja još uvijek odzvanja u mojoj glavi. Da li su još uvijek isti? Da li u njihovim njedrima još uvijek kuca ona, posebna, crvena stvar? Da li me se sjete ponekad, kao ja njih? Veseli li im se duša kada one uspomene iskrene radosti, pokucaju na vratima njihovog uma? Da li im oči, baš kao i meni, postanu bunari tada? Da li se i dalje sjete da gledaju noću u nebo, pamte li naše velike zagrljaje tada?

Kakvi su zaista, koga i šta sad vole? Drže li one malce, radoznalce, još uvijek, hrabro? I pokazuju li ih samo posebnima?

Jer ja, ja sam negdje zaostala. Ne znam kako i kada. Valjda se ona djevojčica sa kikicima i ludim idejama uplašila one buke, pa negdje pobjegla. Tog dana smo, u neznatni čas, ispustile jedna drugoj ruku, pa se sada tražimo. A nedostaje mi. Nedostaje, da joj kažem da sam, po velikim računanjima, ipak velika djevojka. Crne oči i veliki osmijeh su i dalje tu. A da su čudne frizure pronašle nekog drugog. Da sam prevazišla strah od zubara, da sam, kao kakav borac stala u rang sa studiranjem, a mislila sam da je fakultet bauk. Oh, čudni i smiješni su naši strahovi.

Da sam upoznala čudno predivne ljude.
Da sve teče po nekom zakonu. Ali da uporno odbijam da se suočim sa nekim stvarima, koje prijete da će me zatrpati kao kakva lavina.
Da pokušavam da se smijem bar djelić upola više, kao kad je ona bila tu.
Da čitam i čitam. I da, da sam konačno priznala da volim Harija Potera.
Da ne pišem kao ranije. Tačnije, nikako ne pišem. I to se duži na godine. Da ne volim da razmišljam o tome. Jer nikako ne ispadne dobro.
Da maštam više. U tonama više. Da zamišljam neke druge svjetove, sa nama.
Da svako veče poželim da smo skupa. Da brbljamo do zore.
I da se davim u kofeinu. I čokoladama.
Da ne znam koliko ću još tako.
Voljela bih i da znam kuda su to oni pošli? Da li i kako utišavaju one male crve u sebi?
Voljela bih da znam kuda su to pošli. Da i ja pođem. Da pokupim sve kofere, kao oni, ispucale od vremena i teških stvari i da ih ubacim u tamo nekoj šupi.
Da ne razmišljam.
Da, jednostavno, živim!

Nataša Knežević

Komentari

Neki baner